Sva četiri rukopisa o ovom razgraničavanju, koji su korišteni u ovoim radu, »preskaču« ovaj sektor granice. Spor do kojega je došlo u vezi sa razgraničavanjem ovog područja bio je, po ocjeni obiju komisija, isuviše krupan i važan.
Zaista, nijedan spor oko povlačenja ove duge granice — a bilo ih je više — nije među komisijama dviju država bio teži i dugotrajniji od ovoga. Austrija, koja je u velikom bečkom ratu još 1691. godine zauzela Novi, podigla je utvrđenje na lijevoj strani Une, koje se u turskim izvorima naziva Novi-i džedid[1]. Njena komisija stajala je čvrsto na stanovištu da dio teritorija koji se nalazi na lijevoj strani Une, a koji je ranije pripadao Novom, ostane unutar austrijskih granica. Turska komisija sa istom odlučnošću istupa sa činjenicom da je to područje od davnina pripadalo Novom i da zato mora ostati u sastavu Osmanske Carevine. I jedna i druga strana bila je svjesna važnosti ovoga područja i uvjerena da onaj drugi partner neće odustati od svog stanovišta, pa su i ovom prilikom odlučili da čitav spor upute u prijestonice, a da oni, ne gubeći vrijeme čekajući na odgovor, nastave sa povlačenjem granica »od mjesta gdje se završavaju granice Novoga«, a to je značilo sa brda Klepala,[2] koje se nalazi na približno istoj udaljenosti od Bužima prema istoku i od Novoga prema zapadu.
Ovaj momenat je razlog i sigurno objašnjenje za činjenicu da su u sva četiri primjerka dokumenta o razgraničenju na turskom jeziku granice ovog područja donesene na kraju, kao posebna glava, koja slijedi iza, na uobičajeni način završenog i datiranog dokumenta o razgraničenju kao cjeline. Završetak hududname i njeno datiranje slijede neposredno iza konstatacije da se je povlačenje granica i spor oko Novog Novog otegao čitavu godinu dana; da je sultan za rješavanje ovog pitanja ovlastio nedavno postavljenog turskog poslanika u Beču Ibrahim-pašu,[3] koji je saopštio da je u pregovorima sa opunomoćenicima austrijskog cara postignut sporazum i odluka da se uz zalaganje predstavnika obiju strana što prije evakuišu i predaju Osmanskoj Carevini područja Starog i Novog Novog kao i ostale tvrđave i palanke koje su po ugovoru o miru pripale Turcima a u kojima se još nalaze Austrijanci, kao i to da se u dokumenta o razgraničenju dopišu i granice spornog područja oko Novoga, čim se postigne saglasnost o njima.
Ovaj zaključak na kraju hududname i, očigledno, pri završetku rada tursko-austrijske komisije u ovom sastavu za povlačenje granica bosanskog pašaluka prema Austriji, koji je datiran 8. safera 1112. godine po hidžri (26. VII 1700.) donesen je nepunu godinu dana poslije vijećanja održanog 16 safera 1111. godine (15. VIII 1699.) na Debelom brdu, nadomak Knina, kojemu su prisustvovali glavni predstavnici i šefovi komisija za razgraničenje triju država.
Osim gore izloženoga treba ukazati i na specifičnost izlaganja ovog sektora granice. Komisije su čitavu granicu, dugu oko 96 sati pješačkog hoda,[4] povukle tako da je, uzimajući u obzir smjer povlačenja granične linije, teritorij na lijevoj strani ostajao pod dominacijom Visoke Porte, a onaj na desnoj strani pod dominacijom Austrije, odnosno Mletačke Republike. Samo na ovom sektoru, koji je kasnije razgraničen, komisija, koja je bila i u drugačijem sastavu, postupila je obrnuto. Čini nam se da je i njena ozbiljnost i preciznost na poslu bila ispod nivoa prethodne garniture.[5]
Kao što je već rečeno, Porta je uputila ferman svome poslaniku na bečkom dvoru, Elči Ibrahim-paši, kojim ga zadužuje i ovlaštava da »sa carevim opunomoćenicima vodi razgovore i donese konačnu odluku o problemu Novog Novog koji je sporan«. U tom smislu postignut je u Beču sporazum da se prethodno pribave iscrpne informacije o ovom području. Ibrahim-paša je u ime Visoke Porte ovaj zadatak povjerio svome ćehaji Husein-begu i muderisu Ragib-efendiji.[6] Tadašnji bosanski valija Halil-paša[7] delegirao je bosanskog alajbega Hasan-agu koji je došao sa pratnjom u kojoj su se nalazile ugledne ličnosti i funkcioneri dobri poznavaoci čitave situacije u vezi s Novim. Na lice mjesta »došao je također i ćesarov predstavnik Horštan246 sa starim i iskusnim kršćanima koji potpuno poznaju situaciju... «.
Na vijećanju koje je održano u prisustvu svih ovih ljudi postavljeno je pitanje »da li ovdje gdje je ova novoizgrađena tvrđava i varoš ima zemlje Starog Novog i šta je predstavljalo mjesto gdje se nalazi ova tvrđava i varoš?«. Na ovo pitanje »sve prisutne age pograničnog područja odgovoriše: 'I na ovom mjestu ima zemlje Staroga Novoga i njene su granice poznate. Ova tvrđava i varoš i podignuto mjesto — to su bile pojate, bašte i štale stanovnika Novoga'«.
Nije teško zaključiti da je i ovom prilikom bilo žučnog raspravljanja i dokazivanja, jer je uz svaku komisiju bilo prisutno i mnoštvo domaćeg, pograničnog stanovništva. Međutim, osnovni zadatak komisija — povlačenje granične linije za novsko područje koje se nalazi na lijevoj strani Une — morao se izvršiti. Komisije su se sporazumjele da iziđu na brdo Klepalo243 »gdje se završava područje Novoga« i odakle je, svojevremeno, kao što će biti izloženo govoreći o granicama Bužim—Gvozdansko, nastavljeno povlačenje granice. Od pogranične humke, koja je bila postavljena na ovom brdu, povučena je linija »iznad kuće Zahirovića«,[8] odakle je išla Radovića dolinom[9] ka Klajinoj kući[10] iznad vode Ogračnice«.[11] Granica je odavde vodila na potok Ljubinu,[12] odakle je prelazila preko brda na području Ljubine i spuštala se, putom, do potoka Žirovnica.[13] Odatle je prelazila preko brda Gage[14] »nad kuće Kovačevića«,[15] produžavala današnjim Gaćešinim klancem koji se tada nazivao klanac Krivošije[16] i izbijala »nad kuću Jajića«,[17] na desnoj strani potoka Dabrovnica.[18] Odatle je granica išla »ispod kuće Stanića«,[19] zatim preko potoka Grabovica[20] »prema brdu Pavkovac[21] i potoku Tisovica«[22] i produžavala »(granicom Novog i Zrina, pokraj vinograda Hadimovića[23] na mjesto stare crkve«.[24] Odavde je »između Mlađenove[25] i Cvetanove[26] kuće« izbijala na rječicu Divušu.[27] Tok ove rječice predstavljao je posljednju dionicu granice ovog područja, koje se završavalo na utoku Divuše u Unu.
Turski opunomoćenik za povlačenje granica — kapidži-baša Visoke Porte Ibrahim-efendija — svojevremeno je upozorio bosanskog valiju da bi bilo uputno da se popišu i ade u rijeci Uni na spornom sektoru, »iako nema nikakve sumnje da riječna ostrva uzvodno od zemlje Novoga, na osnovu carskog ugovora pripadaju Visokoj Porti«, pa je bosanski valija naredio turskoj komisiji da se obavi i taj posao, što je i učinjeno »sa znanjem našeg kolege Horštana«.
Komisije su na licu mjesta popisale sljedeće ade:
1. Ravnička ada, koja se zove i Ada Donje varoši,[28]
2. Ošpurganova ada sa kulom,[29]
3. Druga Ravnička ada,[30]
4. Struška ada,[31]
5. Ada Reisa i Šaplića,[32]
6. Druga ada Šaplića,
7. Ada Ahmeda Ljutića,[33]
8. Gluhina ada,[34] koja se nalazila na ušću Sane u Unu,
9. Radivojeva ada,[35]
10. Ada Gornje varoši,[36]
11. Lješnička ada,[37]
12. Čekića ada,[38]
13. Šestića ada.[39]
Na ovom području u to vrijeme nije bilo više nikakvih riječnih ostrva.[1] Novi-i džedid — Novi Novi, na lijevoj obali Une, za razliku od Novi-i atīk — Stari Novi, na desnoj obali Une.
[2] Klepalo, brdo koje se nalazi zapadno od većeg brda Gaj, sjeverno od sela Ivanjska, a jugozapadno od Bosanskog Novog. Obraslo je hrastovinom i bukovinom. Prilazi mu se sporednim putom, koji iz Bos. Novoga vodi uz potok Glodinu. Naziv je dobilo, kako to pričaju mještani, zato što se na njemu nalazilo »klepalo« (primitivna naprava koja je služila za davanje signala za uzbunu, a sastojala se od daske obješene između dva stupa i drvenog čekića kojim je stražar lupao u tu dasku).
[3] To je Elči hadži-Ibrahim-paša, kapidžibaša Visoke Porte, sultanov opunomoćenik za granice poslije Karlovačkog mira i poslanik na bečkom dvoru. Kasnije je postavljen na položaj namjesnika rumelijskog ejaleta. Godine 1115. po muslimanskoj eri (17. V 1703. — 5. V 1704.) smijenjen je sa ovog položaja i imenovan za namjesnika bosanskog pašaluka, poslije smijenjenog Dogramadži Mehmed-paše. Muvekit je zabilježio (str. 122) da je u njegovo vrijeme bilo mnogo četovanja i hajdučije »po područjima austrijske Kroacije«. Umro je u Beogradu (up. Alija Bejtić, Elči hadži-Ibrahim-pašin vakuf u Travniku. Prilog kulturnoj povijesti Travnika. Poseban otisak iz »El-Hidaje«, god. V, Sarajevo, 1942.).
[4] Rukopis Š, fotokopija br. 11; rukopis NB, fotokopija br. 13.
[5] Na čelu austrijske delegacije bio je sada Ivan Fridrih Holštajn.
[6] O muderisu Ragib-efendiji nisam mogao da nađem ni osnovne podatke.
[7] Vid. nap. 3 uz Predgovor, str. 6.
[8] U ovoj okolini danas više ne postoji prezime Zahirović, koje u Bosanskoj Krajini, inače, nije rijetko.
[9] Radović, odnosno Radojić, kod Srkulja (str. 28. nap. 3) Radvik, odnosno Radovich. Riječ je o dolini sjeverno od brda Gaj, uz gornji tok potoka Gračanica. Danas tu nema nijedne porodice Radovića ili Radojića. U ovoj dolini sada žive porodice Podunavac, kao zaselak Dobretina.
[10] Na ovom području, upravo u ataru sela Kotarani, u Gornjoj Jamnici, i danas ima više porodica sa prezimenom Kljajić.
[11] U rukopisima NB i Š Ograđeniče — Ogračnica, odnosno Ograđenica. To je potok Gračanica, desna pritoka rječice Javnice.
[12] Ljubna, odnosno Ljubina, desna pritoka rječice Žirovac.
[13] U rukopisima NB i Š. Žirovniče. Stari naziv za rijeku Žirovac koja se ulijeva u Unu, južno od Dvora na Uni.
[14] Gage, brdovito područje i selo s lijeve strane Žirovca, sjeverozapadno od Bosanskog Novog.
[15] Kovačoğlu — Kovačević, i danas se tako zove jedan zaselak na području Gage, tačno na ovom pravcu, oko 1 km sjeverno od osnovne škole.
[16] Gaćešin Klanac, nalazi se na putu između sela Gage i Vrhpolje.
[17] Jajaoğlu — Jajić, danas istoimeni zaselak u selu Vrhpolju, na desnoj strani potoka Dabrovnica.
[18] Dabrovnica, potok koji se na području Grmušana sastaje sa potokom Grabovac, a ispod Kordić brda ulijeva u Žirovac, kao njegova lijeva pritoka.
[19] Istanoğlu — Stanić. Ova porodica postoji i danas u selu Mijedrazi, istočno od sela Vrhpolja.
[20] Grabovica, potok, ulijeva se u rijeku Javornicu, jugoistočno od sela Javoranj.
[21] Danas na ovom području ne postoji brdo pod ovim nazivom. Selo Paukovac, južno od Zrina, na rječici Grabovici, ne dolazi u obzir jer se nalazi predaleko od granične linije. Ovdje se radi o brdu Metla, vododjelnici koja se pruža iznad sela Struga, na staroj granici između Novog i Zrina. I danas zemlja sa istočne strane ove vododjelnice pripada stanovnicima sela iz doline Une, a zemlju na zapadnoj strani obrađuju stanovnici sela iz doline Javornice.
[22] Ovaj se potok više ne naziva ni Tisovac ni Tisovica. Riječ je o potoku Mutnici, koji je, po tradiciji koja i danas živi, bio zamućen krvlju ratnika iz jednog sukoba sa Turcima. Danas više ne postoji ni selo Tisovac, koje nalazimo kod Smičiklasa u njegovom popisu posjeda knezova Zrinskih, iz 1328. godine (up. Tade Smičiklas, Codex diplomaticus regni C. D. et S, IX, p. p. 343, 414, Zagreb, 1909).
[23] Hadimoğlu baği — vinograd Hadimovića. Iako na ovom području danas nema vinograda, postoje brojni nazivi toponima koji danas podsjećaju na njih (Vinogradi, Vinogradine i sl.). Možda se radi o današnjim oranicama Vinogradi, na Mokrim poljima iznad sela Struga, sjeverno od Dvora na Uni.
[24] Najvjerovatnije današnji lokalitet Crkvenuša, u ataru sela Golubovac, gdje je, po pričanju mještana, nekada postojala crkva sa grobljem, o čemu svjedoče i postojeći ostaci.
[25] Danas na ovom području, upravo u selima Golubovac, Divuša i Orahovica ima više porodica Mlađenović. Po njihovom porodičnom predanju oni su u ova sela sišli iz Orahovice, koja se nalazi u području kojim prolazi granična linija, u narodu poznata pod nazivom »stara međa«.
[26] U selima Golubovac i Divuša žive porodice Cvetanović, koje, po porodičnoj predaji, potječu iz sela Orahovica, gdje ih i danas ima.
[27] Divuša, lijeva pritoka Une i istoimeno selo u Banijskom Pounju, 15 km sjeverno od Bosanskog Novog.
[28] Ravniče adasi — Ravnička ada. Selo Ravnice nalazi se na desnoj strani Une, 9 km sjeverno od Bos. Novog. Ada je obradivo zemljište, koje pripada stanovnicima sela Ravnice i Zamlača. Danas je suhim rukavcem Une podijeljena na dva nejednaka dijela.
[29] Ošpurgan adasi — Ošpurganova ada. To je, u stvari, zapadni dio Ravničke ade. Mještani ga nazivaju Vatrenjaci. Staro ime je dobila po tzv. Ašpergarevoj kuli, koju je podigao Herbert Aueršperg (1528—1575). Aueršpergova kula se spominje u dokumentu LXXXII, pisanom u Maloj Mlaki, u julu 1699. godine, kojim »banovac Stjepan Jellačić predlaže, kako da se uredi banska krajina nakon mira karlovačkoga« (up. R. Lopašić, op. cit, III, p. p. 155, 156).
[30] Kao samostalna ada danas ne postoji. Međutim, i sada se jasno vidi nekadašnji rukavac Une i ostaci utvrde koju mještani nazivaju Grad Marije Terezije. Ovaj kompleks, koji je obradivo zemljište, pripada stanovnicima sela Struga i Zamlača. Oni ga nazivaju još i Mala otoka.
[31] Struge adasi — Stružka ada, danas tzv. Suha otoka, leži između sela Struga i Zamlača. I ovdje je dobro uočljiv nekadašnji rukavac Une koji su zasuli stanovnici sela Struga. Danas se naziva još i Velika otoka.
[32] Dvije Šaplića ade danas se zovu zajedničkim imenom Pivnjaci. To je obradivo, plodno zemljište koje pripada stanovnicima današnjeg Dvora na Uni i Zamlače.
[33] To je ada na Korlatu, ispod Novoga. I ona je danas suha otoka. Na njoj se nalazi jedna od novskih plaža.
[34] Gluho adasi — Gluhina ada. To je nekadašnja Druga ada, koja se nalazila na ušću Sane u Unu. Ova ada danas ne postoji. Tokom ljeta 1970. godine ona je razrivena, raskopana bagerima zbog veoma kvalitetnog šljunka.
[35] To je današnja Kapetanovića ada, koja se nalazi naprema Kapetanovića brodu — lokalitetu koji i danas postoji u Bos. Novom. To je završetak ade u Uni, koja je sastavljena od nekoliko nekada samostalnih ada. I danas su dobro vidljivi zasuti rukavci Une, koji su nekada presijecali ovu adu. Ona je danas dugačka više od jednog kilometra.
[36] Ada Gornje Varoši — ada koja se nalazi između Kapetanovića i Lišničke ade.
[37] Lišnička ada, nastavlja se nizvodno na adu Gornje Varoši, a uzvodno na Čekića adu. Sve ove ade danas se nazivaju jednim imenom Vidorijska ada, jer se nalazi nasuprot dijela Bosanskog Novog koji se naziva Vidorija, i potoka Vidorija koji se tu ulijeva u Unu kao njena desna pritoka.
[38] Ada kod sela Javornik, južno od Bos. Novog, ispod ušća potoka Javornik. Danas se naziva Balatuša.
[39] Danas je to suha otoka kod sela Stanić Polja. Mještani je nazivaju Suhanac.