Bosanska obala pri ušću Une u Savu, za razliku od suprotne obale koja je uzdignutija, predstavlja nizinu koja je, zbog nepostojanja prirodnih zapreka, izložena poplavama uvijek kada ove rijeke nadođu. Upravo u vrijeme kada je komi sija za razgraničavanje stigla u ovo područje, izlile su se iz svojih korita i Sava i Una, pa su u toj nizini nastala jezera i ade, koje su se protezale gotovo do samog Jasenovca.[1] Austrijski predstavnici istupili su sa zahtjevom da se i ove ade između Jasenovca i Dubice, koje su se u vrijeme poplave zaista pojavljivale, tretiraju i ubilježe kao zajednička — kako je postupljeno i sa ostrvima u rijeci Savi. Turska delegacija je ukazivala na činjenicu da se tu ne radi o stalnim ostrvima, koja postoje u stalnom toku rijeke Une i da se zato nikako ne mogu podvesti pod klauzulu »zajednička i nenastanjena«. To je bio dovoljan razlog za novu prepirku. Ponovo je obaviještena Visoka Porta, ponovo je upućena nota u Beč, Leopold I je ponovo poslao naređenje šefu svoje delegacije za povlačenje granice, kojim mu naređuje da »zbog slobodnog saobraćaja lađama obiju strana, zbog mira i bezbjednosti jasenovačkog garnizona i stanovništva« sporno područje između Jasenovca i Dubice ostane pod vlašću Osmanske Carevine. Marsilji je ponovo bezpogovorno izvršio carevo naređenje. Time je i spor bio okončan.

Između Jasenovca i Dubice, u vrijeme ovog razgraničavanja, nije bilo nijednog čardaka, kule ili značajnijeg drugog objekta. Od Dubice do Kostajnice, međutim, tada je postojao »jedan mlin, napuštena kula Slubin[2], ruševine kule Drenovac[3] i kula Soko11 blizu Kostajnice«. U ovoj kuli nalazila se tada austrijska vojska koja je kontrolisala okolinu. Austrijanci su, primjenjujući odredbe postignutog ugovora o miru, evakuisali i Turcima predali kulu Soko 26. jula 1700. godine.[4]

Od Kostajnice do Novoga, koji je udaljen oko pet sati hoda, granica je bila sama rijeka Una, pa nije bilo potrebno da se postavljaju bilo kakvi granični znakovi.