Jedan od najvažnijih aktera u svrgavanju Mehmeda IV bio je, svakako, Mustafa-paša Ćuprilić, koji se tada nalazio na dužnosti istanbulskog kajmakama. Da bi sve imalo zakonsku formu, on je zatražio i dobio od uleme deciziju o svrgavanju Mehmeda IV. Tom istom odlukom uleme Mehmeda je naslijedio brat Sulejman II, (1687—1691), a ne sin Mustafa, što je bila posljednja želja sultana pred svrgnuće.[1]

Promjena na prijestolju, međutim, nije značila i kraj pobune u vojsci. Pobunjenici su i od novog sultana energično tražili isplatu svih zaostalih primanja. Tražili su i posebni poklon u novcu koji se, po tradiciji, darivao vojsci prilikom svakog novog ustoličenja. Vojska nije vjerovala da su carske riznice prazne. Da bi udovoljio njihovim zahtjevima novi sultan naređuje da se pretopi i iskuje u novac sve zlatno i srebrno posuđe dvora, zatim sablje, mačevi i druge dragocjenosti od plemenitih metala. Kada ni to nije bilo dovoljno, odlučeno je da se pokupi »imdadiya« od bogatih ljudi. Međutim, centralna vlast je bila nemoćna do te mjere da je ubiranje toga novca prepustila samim pobunjenicima. Oni su dobivali divanski defter sa pendžom, u kojemu su bila obračunata njihova potraživanja, i upućivani su na određene ljude da se sami naplate. Plate, povišica i uobičajeni darovi, koje je vojska dobivala prilikom promjene na prijestolju, isplaćeni su tek na taj način. Time su bili ispunjeni i osnovni zahtjevi pobunjenika. Tako je barem trebalo da bude.

Međutim, to nije bio kraj. Naivni veliki vezir Sijavuš-paša, na sugestiju tadanjeg drugog vezira Fazil Mustafa-paše, ovlaštava janičarskog agu da savlada kolovođe ove pobune: baščauša Fetvadži Husejin-agu i hadži Ali-agu. Pobunjenici, obaviješteni o ovim namjerama, i svjesni svojih snaga, brzo su izdejstvovali da Fazil Mustafa-paša bude udaljen iz Carigrada, a janičarski aga Sulejman-aga položi im zakletvu da će ubuduće postupati po njihovoj želji. Pobunjenici izvršiše izmjene i na ostalim ključnim položajima.[2] Sijavuš-paša, koji i dalje uživa povjerenje pobunjenika, po nagovoru jednoga od njihovih vođa — Fetvadžija — započinje opsežne pripreme za rat i sultan ga ubrzo imenuje seraskerom.[3] Sam sultan, u svom fermanu upućenom pobunjenicima, kaže da su oni do sada činili narodu nepravdu, ali da mu od sada treba da čine samo dobro, i poklanja im svoj carski blagoslov.[4]

20. februara 1688. god. izneseni su tugovi velikog vezira, a to je značilo početak okupljanja vojske. Međutim, uskoro dolazi do nemilih događaja. Bez Sijavuš-pašinog znanja janičarski aga je poduzeo »čišćenje«. Likvidirao je jednoga od pobunjeničkih kolovođa, baščauša Fetvadži Husejin-agu.[5] Tada je stupio na scenu drugi vođa pobune, hadži Alija. Njemu polazi za rukom da likvidira najprije janičarskog agu,[6] a kasnije i samog velikog vezira Sijavuš-pašu.[7] Isti oni pobunjenici koji ga dovedoše na vlast, oduzeše mu život i opljačkaše svu imovinu.

Pobunjenici, smatrajući se gospodarima situacija, darežljivo dajući agaluke jedni drugima, sačiniše po svojoj volji defter o postavljenjima i drugim zahtjevima i poslaše ga Sulejmanu II. Kada im je prihvaćena i ta želja, njihova osionost prevazilazi svaku mjeru i 1. marta 1688. godine dovodi do događaja poznatog u turskoj istoriji pod nazivom »Sandžak vak’asi«.[8] Iako je toga dana izgledalo da će najzad zavladati toliko željeni mir, narod, kojemu je nasilje pobunjenika već odavno dozlogrdilo, sutradan se ponovo sakupio pred dvorom u ogromnom broju i zahtijevao da se kazne istaknuti odmetnici. Masa od preko 100000 ljudi razišla se tek kada je dobila garanti je da će krivci biti kažnjeni, da za bezbjednost života i imovine jamči cjelokupna ulema.

Porta je nastojala da održi ovo obećanje. Odmah je nastalo proganjanje i kažnjavanje odmetnika na svakom koraku. Jedan za drugim uhvaćeni su i smaknuti pobunjenički prvaci: Deli Piri-aga,[9] Tekeli Ahmed-aga[10] i najzad hadži Ali-aga.[11] Tako je teškom mukom savladana i okončana tiranija pobunjenika koja je u Istanbulu trajala puna 4 mjeseca.

Situacija nije bila ovako naelektrisana samo u prijestonici. Sa granica su svakodnevno stizale uznemirujuće vijesti.

Četrnaestog oktobra 1688. predaje se generalu Karafi već dvije godine odsječeni i glađu totalno iscrpljeni Erlau,[12] tvrđava Lipa predala se »na viru« poslije trodnevne opsade i bombardovanja.[13] Saveznici nižu uspjehe na svim frontovima. Turcima svugdje nedostaje novca, namirnica, municije i opreme, odsvuda su vapili za što hitnijim popravljanjem oštećenih tvrđava. A Portine riznice bile su gotovo prazne.[14]

Posebnu nesreću i za centralnu vlast i za stanovništvo, naročito Rumelije, predstavljao je serčešme Jegen Osman-paša. Njemu je Porta učinila velike i brojne ustupke, a on je postajao sve drskiji, sve bezobzirniji, ali i sve moćniji. Okupljajući oko sebe najraznovrsnije nezadovoljnike, na vrhuncu svoje moći Jegen raspolaže silom od 12000 ljudi, što mu omogućuje da čini šta hoće. Njegovom zulumu i teškim nametima bili su podjednako izloženi i muslimani i nemuslimani.[15] Na kraju je centralna vlast bila prisiljena da od šejhulislama zatraži deciziju o njegovom smaknuću. Za ovakav korak protiv Jegen Osman-paše zalagao se, gotovo ultimativno, i Portin osvjedočeni prijatelj krimski han Selim Giraj. Saznavši da je krenula sila dovoljna da ga savlada, i da je izdata fetva o njegovom smaknuću, Jegen Osman-paša, pošto se rasprši ogromna većina njegovih pristalica, spali na Kosovu, blizu Muratovog turbeta, sve svoje »rekvizite«[16] i pobježe starom prijatelju Mahmud-paši Mahmudbegoviću, u Peć.[17] Nije ni slutio da je ovaj već dobio ferman sa porukom: »Jegenova glava naša — njegovo bogatstvo vaše«. Mahmud-paša posla Porti odsječenu glavu Jegenovu, zajedno sa glavama još trinaestorice njegovih najvjernijih pristalica, ušićarivši »osam bisaga dukata«.[18] Tako je završio ovaj krupni buntovnik, pošto je više od godinu dana zadavao veliku glavobolju Porti i bio nesreća za narod područja gdje se nalazio.

Kada je 2. marta 1688. god. za velikog vezira postavljen Tekirdagli Bekri Mustafa-paša,[19] holandski poslanik u Istanbulu ponudio je Porti posredovanje svoje zemlje za pristupanje mirovnim pregovorima sa Austrijom, ističući da je Leopold I voljan da sklopi mir. O ovakvom raspoloženju austrijskog suverena izvještavali su, odvojeno, i beogradski muhafiz Hasan-paša i varadski beglerbeg Mehmed-paša.[20] Sulejman II pristaje da se u Beč, u svojstvu poslanika, uputi Zulfikar-efendija,[21] i glavni tumač Porte Aleksandar Mavrokordato[22] sa zadatkom da obavijeste bečki dvor o promjeni na turskom prijestolju, ali i sa ovlaštenjem da se upuste u mirovne pregovore. Međutim, bečki dvor je sada bio uvjeren da će lako osvojiti ne samo preostali dio Ugarske, nego još i Bosnu, Srbiju, Vlašku i Moldaviju, i ubijeđen da »neobično oslabljena a sada još i krvavim unutrašnjim nemirima razrivena i uzdrmana Turska«[23] ne predstavlja više silu koju treba respektovati. Zato su turski predstavnici primljeni u audijenciju kod Leopolda I gotovo pet mjeseci poslije svoga dolaska, i bili suočeni sa neprihvatljivim uslovima,[24] iako je njihova spremnost na ustupke bila zaista velika.

Snažno ohrabrenje i novu nadu u uspjeh donosi Porti napad Luja XIV, zbog čega je Leopold I bio prisiljen da trupe iz Ugarske povuče protiv ovog mnogo opasnijeg neprijatelja. Ratujući na dva fronta[25] Austrija je, orijentišući se na defanzivni rat sa Portom, nastojala da u Ugarskoj očuva ono što je zadobila. Ali ostale članice Svete lige zahtijevaju i dalje ofanzivni rat protiv Turaka, svjesne da je Porta slabija nego ikada. To se uskoro i pokazalo. Austrijanci sa svojim saveznicima, a pod komandom markgrofa Ludviga Badenskog, sa lakoćom osvajaju tvrđave Lipu, Ilok, Petrovaradin, Erlau, zatim Kostajnicu, Gradišku, Brod, Brčko, Zvornik,[26] i nakon nepoštedne borbe, utvrđeni Beograd.[27] Prije nove godine padoše i preostale turske tvrđave u Ugarskoj zapadno od Dunava — Siget i Kaniža.[28] Sve se ovo dogodilo upravo u vrijeme teške anarhije pobunjene vojske u Istanbulu, kada Porta nije mogla ni da pomišlja na pružanje organizovanog otpora.[29]

Krvavo ugušena pobuna u Istanbulu konačno dozvoljava Porti da se pribere. Sulejman II, koji je, pored svoje istinske dobrote, skromnosti i pobožnosti, posjedovao prilično samostalan karakter i isticao se viteštvom i ratnim oduševljenjem, nastojao je koliko god mu je dozvoljavala gotovo haotična situacija da popravi stanje Carstva. Prilikom ustoličenja svečano je obećao da će on, kao otac naroda, učiniti sve da Carstvom vlada zakon i pravda, da neće rasipati državna dobra, da se neće odavati lagodnom životu. On je svoja obećanja u najvećoj mjeri i održao. Drastično je smanjio broj dvorskih dama i posluge, broj činovnika je sveo na neophodni minimum. Međutim, svoju najveću želju — mir i blagostanje u Carevini — nije mogao ostvariti.[30] Poslije izvjesnih uspjeha od samog početka 1689. god.[31] Sulejman doživljava i teške udarce.[32] Jednom prilikom, upravo kada je saznao za pad Niša, duboko razočaran i gorko plačući, izjavljuje da on nema nijednog pravog prijatelja, nijednog iskrenog podanika, koji bi mu otvoreno izložio situaciju, i proklinje sve one koji svoju dužnost ne vrše pošteno.[33]

Zaokupljen iskrenom željom da popravi stanje u Carevini, Sulejman II uskoro postavlja na položaj velikog vezira Mustafa-pašu Ćuprilića,[34] jednoga od presudnih činilaca da se svrgne Mehmed IV i intronizira on — Sulejman II — a ne Mehmedov sin princ Mustafa.[35]

Začuđujućom energijom, savjesnošću i realnošću Ćuprilić se prihvatio posla. Bio je svjestan vojne, političke i ekonomske situacije u Carstvu. Nije zatvarao oči pred činjenicom da je »misao oslobođenja od turskog jarma oživjela posljednjih godina na čitavom području od Moldavije do Albanije«.[36] Prvi njegov korak na ovoj visokoj dužnosti jeste objavljivanje tzv. adaletname[37] — edikta kojim dokida nasilje nad rajom;[38] zavodi red u sistemu oporezivanja i ukida čitav niz poreza;[39] revidira spiskove janičara;[40] umanjuje primanja istaknutih funkcionera; dokida običaj da najviši državni dostojanstvenici podnose darove sultanu o bajramskim praznicima itd., itd., i zahvaljujući ovim mjerama osigurava državi ogromne prihode. Istovremeno se sa velikom temeljitošću priprema za rat. Uskoro ga Sulejman II imenuje vrhovnim komandantom.[41] Ali zbog zime i ostalih nedaća na okupu se tada nalazilo samo 3000 janičara i 2000 spahija.

U ovoj veoma delikatnoj situaciji Porti je ponovo pritekao u pomoć krimski han Selim Giraj, koji, pošto je uspješno odbio ruski napad na Krim, ubrzanim maršom stiže preko Vlaške u Bugarsku, gdje se, u Sofiji, nalazio turski logor. Ovaj iskusni ratnik lako je uvjerio Turke da će Austrijanci i pobunjena raja ratovati i tokom zime i da zato Turci treba da preuzmu inicijativu. Ovaj savjet je prihvaćen. Ujedinjene turske i tatarske snage zauzimaju Krivu Palanku, osvajaju Kumanovo u kome se bio utvrdio Karpoš[42] sa znatnim brojem svojih pristalica,[43] a odavde, sa novim seraskerom Halil-pašom,[44] opsijedaju dobro utvrđeni Kačanik. Upravo pred predaju »na viru« branioci Kačanika saznaju da im stiže u pomoć 12000 Austrijanaca, i odbijaju predaju. Za to pojačanje saznali su i Turci pa su odmah digli opsadu. Vojska je počela da pljačka okolinu i da se rasipa. Zahvaljujući najviše velikom zalaganju samoga Selima Giraja, čiji begovi nisu bili voljni da se sukobljavaju sa Austrijancima, odlučeno je da se neprijatelj ipak napadne. Napad je izveden iz četiri pravca. Uprkos žestokoj odbrani i ubitačnoj vatri koju su otvorili austrijski vojnici, ovaj korpus je satrven, a vođe zarobljene.[45] Poslije ovoga uspjeha branioci Kačanika predadoše se na milost. Austrijanci i Mađari su pušteni kućama, a hajduci i domaći ustanici likvidirani. Razbijena je i formacija austrijske vojske upućena na Prizren, u kojoj je bilo dosta hajduka i pobunjenih Albanaca. Turska konjica je žestoko progonila neprijatelja u povlačenju. Zauzeta je Priština, zarobljena je neprijateljska oprema i magacini,[46] Austrijanci utvrđeni u Novom Brdu bili su satrveni. Za kratko vrijeme preoteti su svi gradovi osim Niša i povraćena opljačkana imovina turskog stanovništva,[47] hajdučke i druge ustaničke formacije bile su ili razbijene ili uništene. Tek tada, a i zbog zime koja je bila poodmakla, Turci su prekinuli ovo uspješno ratovanje. Veliki vezir je savjetovao Sulejmanu II da iskusni krimski han Selim Giraj zimuje u Jedrenu, što je sultan i prihvatio. Tatarska vojska upućena je prema Krimu, a Selim Giraj, kojemu je sultan u znak priznanja i zahvalnosti prethodno darovao mač i kaftan, stiže u Jedrene 23. marta 1690. godine. Četiri dana kasnije primio ga je Sulejman II, izrazio mu svoju iskrenu zahvalnost i ukazao visoke počasti.[48]

Nikakvu promjenu nabolje u taboru saveznika nije donio ni grof Fridrih Veterani, koji 9. januara 1690. god., odlukom markgrofa Badenskog, kao Pikolominijev nasljednik, stiže u Niš da preuzme glavnu komandu. General Veterani učvršćuje Niš, zauzima Leskovac, Pirot, Prokuplje i Jagodinu, smjelo provaljuje prema istoku do Sofije, a prema zapadu do Bosne i vraća se sa velikim plijenom, naročito u stoci i namirnicama. Ove provale širile su među turskim življem strah, a među hrišćanima nove nade. Njegovi »vatreni i sangvinični« izvještaji Beču doveli su dotle da je 6. aprila 1690. godine Leopold uputio manifest svim narodima ovih krajeva, posebno Albanezima, kojim im obećava razne povlastice i slobode.[49] Međutim, poslije nerazboritih postupaka i nasilja generala hercega Holštajna i njegovih jedinica,[50] više nije bilo moguće podignuti na ustanak ovaj narod koji se, duboko povrijeđen, sasvim razočarao u Austriju. Nestalo je onog oduševljenja za rat i povjerenja u bečki dvor. U širokim masama domaćeg življa, naročito među onima koji su, u bilo kom vidu, sudjelovali u borbi protiv Turaka, širio se strah. Vijesti o turskim represalijama i osveti nad golorukom i bespomoćnom rajom dovele su do poznate seobe Srba pod Arsenijem III Crnojevićem. I Austrijanci su vršili živu agitaciju. Nagovarali su narod da se povuče. Međutim, »i Turci su pokušavali da zadrže ove izbjeglice pa su im upućivali pozive obećavajući oprost od svega, čak i od danka za dvije-tri godine, ali nisu uspjeli, jer je narod vjerovao da će se ionako uskoro vratiti kao pobjednik«.[51]

Pripreme za glavnu ofanzivu protiv Austrije, kojima se svom snagom i ozbiljnošću posvetio veliki vezir, odvijale su se, uglavnom, planski. Boležljiivi sultan Sulejman II, ispraća 13. jula 1690. god. iz Jedrena svoga velikog vezira i vrhovnog komandanta turske vojske, Fazil Mustafa-pašu Ćuprilića, koji preko Plovdiva i Sofije stiže pod Pirot 9. avgusta. Već sutradan zauzima ovo mjesto, a sljedećeg dana osvaja Belu Palanku. Dana 17. avgusta stiže pod Niš i smjesta preduzima opsadu ovog strategijski veoma važnog grada, koji su Austrijanci dobro utvrdili. Za vrijeme opsade Niša veliki vezir je primio radosnu vijest i o velikoj pobjedi turske vojske upućene u Erdelj pod komandom dunavskog muhafiza Čerkez Ahmed-paše, sa zadatkom da obezbijedi vlast Tekeliju,[52] kojega je sultan, 8. juna, priznao gospodarom Erdelja.[53] Ova sjajna pobjeda nad Austrijancima,[54] susret sa Devlet Girajem pod čijom je komandom došlo više od 100000 Krimljana, i vijest da se Vidan predao na milost karamanskom beglerbegu Dursun Mehmed-paši[55] primljene su u turskoj vojsci pod Nišom sa velikim oduševljenjem. Ovi isti događaji prisiliše Badenskog, koji je bio pošao u pomoć Nišu, da se iz Jagodine vrati u Beograd,[56] a branioce Niša — kojima je komandovao iskusni Gvido Štaremberg — da kapituliraju, uz uslov da se slobodno povuku.[57] Turske snage, koje su zauzele Vidin, nezadrživo napreduju uz Dunav i zauzimaju Kladovo, Oršovu i Golubae. Ćuprilić sa svojim jedinicama kreće iz Niša, zauzima Smederevo na juriš 24. septembra, a samo četiri dana kasnije njegove prethodnice već se nalaze pred Beogradom.[58]

Drugog oktobra izveden je prvi napad na Beograd. Ranije bučni komandant beogradske posade od 8.000 ljudi, grof Aspermont, pokazuje neočekivanu malodušnost, govori o kapitulaciji. Osmog oktobra došlo je do strašne katastrofe: eksplodirala su tri magacina koji zatrpaše tri pukovnije branilaca. Nastalo je bezglavo bježanje preko Dunava. Grof Aspermont i feldmaršal herceg Kroj, koji je ranije stigao iz Beča da preuzme komandu,[59] jedva su se spasili bijegom u jednom čamcu. Oni su 12. oktobra stigli u Osijek gdje se već nalazio G. Štaramberg.[60] Turci, poneseni ovim uspjesima, prelaze Dunav, progone razbijenog neprijatelja, zauzimaju Lugoš, Karanšebeš i Lipu. Međutim, nisu uspjeli da povrate Osijek, iako su napadali sa 15.000 janičara. Jer, Osijek je branio prokušani i prekaljeni Gvido Štaremberg.

Ovi uspjesi turske vojske oborili su uvjerenje bečkog dvora da se Turke može pobjeđivati i sa malim snagama kada god i gdje god se to poželi. Leopold I je uvidio da se za predstojeći rat sa Turcima u 1691. godini mora ozbiljno pripremiti i snažno naoružati. On ponovo razvija veliku političku aktivnost[61] i odlučuje da se glavne snage prebace ponovo protiv Turaka.

Međutim, i Turci su se ozbiljno pripremali. Na čelu svih ovih napora stajao je nepokolebivi Mustafa Ćuprilić.[62] On se suočava i sa krupnim unutrašnjim problemima, ali ih uspješno privodi kraju.[63] U junu, dobivši ponovo vrhovnu komandu nad vojskom i Muhamedovu zastavu iz ruku na smrt oboljelog Sulejmana II, koji ga ipak ispraća i sa suzama u očima blagosilja,[64] Mustafa Ćuprilić, pošto je izdao posljednja naređenja svojim pouzdanicima na sultanovom dvoru,[65] pun nade i odlučnosti kreće u novi pohod protiv Austrije.[66] Pratio ga je i francuski poslanik de Šatonef a u vojsci je bilo francuskih oficira i inženjera.

Veliki sukob, koji se odigrao kod Slankamena u nedjelju, 19. avgusta 1691. godine, između 60000 Turaka i 33000 Austrijanaca — iako su Turci »više od jednog sata imali pobjedu tako reći u rukama«[67] — predstavlja jedan od najtežih poraza turskog oružja, pravu katastrofu, u kojoj je herojskom smrću poginuo i sami Ćuprilić. U silovitom napadu austrijskih snaga, kojima je upravo genijalno komandovao Ludvig Badenski, našlo je smrt još 18 paša i preko 20000 vojnika. Izgubljen je i logor sa kompletnom opremom i bogatim rezervama.[68]

Badenski, dijelom zbog gubitaka u ljudstvu, dijelom zbog epidemije koja je sve više harala, ne usuđuje se da napadne Beograd nego udara na Veliki Varadin. Jedna formacija, pod komandom generala Veteranija zauzima Lipu, Lugoš i Karan-šebeš. Sam Badenski je, doduše, zauzeo varoš, ali nije mogao da zauzme tvrđavu Velikog Varadina. Turska posada odbila je poziv na predaju.[69]

Sukob kod Slankamena, u kojemu su obje strane imale teške gubitke,[70] nametnuo je predah od nekoliko godina. Iako po svojoj prirodi veoma naprasit i, u isto vrijeme, veoma dobronamjeran, novi sultan, Ahmed II, bio je nevjerovatno neodlučna ličnost. Na položaj velikog vezira postavio je Kadi Ali-pašu (Arabadži Ali-pašu), kojemu se nikako nije išlo iz prijestonice na front.[71] Zato ga sultan (27. marta 1692. god.) smjenjuje, a na njegovo mjesto dovodi Merzifonlu hadži Ali--pašu,[72] koji već krajem juna kreće iz Jedrena da pomogne ugroženim tvrđavama u Ugarskoj.[73] Međutim, sva njegova vojna aktivnost svela se, uglavnom, na popravak i ojačavanje beogradske tvrđave, jer te godine nije bilo važnijih sukoba.[74] Engleska i Holandija ponovo nude svoje posredničke usluge, ali ih Porta odbija ocjenjujući da su uslovi za nju neprihvatljivi.[75] Ovakvom stavu Istanbula u znatnoj mjeri kumovala je francuska diplomatija i novac.[76]

U međuvremenu je Leopold I prekomandovao Badenskog na ratište sa Francuzima, a na njegovo mjesto postavio hercega od Kroja — Karla Eugena. Ovaj čvrsto odlučuje da osvoji Beograd iz kojega se prije tri godine jedva spasio bijegom u čamcu. Istovremeno je računao i na to da će napadom na Beograd onemogućiti velikog vezira da provali u Erdelj, jer je bio obaviješten o ovoj pripremi. Ali zbog velike oskudice u finansijama, zbog epidemije koja je harala u vojsci, i ostalih nedaća, pripreme su se odvijale veoma sporo. Opsada Beograda preduzeta je kasno, 3. avgusta 1693. godine, a teški topovi stigoše tek 26. avgusta. Obaviješten o svemu veliki vezir zaista napušta planirani upad u Erdelj i hita prema Beogradu.[77] Odlučujući napad na Beograd Kroj je izveo noću između 7. i 8. septembra, ali je bio odbijen uz velike gubitke. Saznavši da su Turci blizu, naređuje (10. IX) žurno povlačenje. Razbijanje opsade Beograda Turci su smatrali značajnim uspjehom i time su se zadovoljili. Tatarska konjica, međutim, pregazila je čitavo područje do Debrecina, ali to nije imalo važnijih posljedica, jer su Turci, na području Ugarske, osim tvrdog Temišvara, posjedovali još samo tvrđavu Đulu, sjeverno od Arada.

Slična je bila situacija i 1694. godine. Leopold je smijenio Kroja i vrhovnu komandu nad austrijskim snagama u Ugarskoj povjerio feldmaršalu Kaprari.[78] Turci su u proljeće pokušali da zauzmu Titel, ali su bili odbijeni. Krajem juna, međutim, snažna turska vojska pod novim velikim vezirom, Surmeli Ali-pašom, dolazi do samog Petrovaradina. Zahvaljujući efikasnoj artiljeriji Turci su se približili braniocima na svega pedeset koraka. Ali »od 23. septembra nastupilo je tako užasno nevrijeme — kiše, vjetrovi i teška hladnoća — da je objema vojskama bilo krajnje teško. Kada je bujica preplavila turske rovove i odnijela šatore i namirnice, oni su noću, 30. septembra 1694. god. preduzeli hitno povlačenje. Turke je otjerala strašna nepogoda, a ne Kaprara ... «.[79] Krajem ove godine predala se i opsjednuta Đula kojoj Turci nisu mogli doturiti nikakvu pomoć. Gubitkom ove tvrđave Turci su na području Ugarske posjedovali još samo Temišvar.[80]

Tokom 1694. godine Leopold I je pokušavao da oživi i ostvari staru ideju o napadu na Istanbul morskim putem. Iako je u početku nailazio na razumijevanje — Engleska, Holandija i Španija pokazale su spremnost da učestvuju — na kraju se pokazalo da je ovakav poduhvat neostvariv.[81]