Dobro obavještavan o svim zbivanjima u Osmanskoj Carevini,[1] Leopold I poduzima sve da pokrene hrišćanski svijet. Papa Inocent XI, svjestan opasnosti koja se nadnosila nad centralnu Evropu, ulaže također velike napore. Ali, i pored svih nastojanja, ostvaruje, u prvo vrijeme, samo savez između Austrije i Poljske, (31. marta 1683).[2] Međutim, to je bio njegov prvi, krupniji uspjeh u borbi protiv Osmanlija, odnosno u borbi za jedinstvo hrišćanske Evrope. Njegovim, zaista, neumornim zalaganjem, fanatičnom energijom i upornošću, ostvarena je 5. maja 1684. god. koalicija Svete lige.[3]

Mehmed IV, zaveden netačnim izvještajima Kara-Mustafa-paše – kojemu se, i pored njegovog velikog samoljublja i gramzivosti, ipak ne može sa sigurnošću pripisati često ponavljana tvrdnja da je imao namjeru osnovati novo tursko carstvo kojemu bi bila prijestonica Beč, a sultan on lično, i da upravo u ovoj njegovoj preokupaciji treba tražiti odgovor na pitanje zašto je primijenio dugotrajnu opsadu Beča od koje je očekivao predaju relativno malobrojnih branilaca, a kategorički odbijao osvajanje grada na juriš, što za njegove mogućnosti nije bilo neostvarivo[4] — i nema prave predstave o političkoj situaciji. Imenujući Kara Mustafa-pašu vrhovnim komandantom bogate, glomazne armije od 200000 ljudi,[5] sultan daje svoj pristanak da se osvoji tvrđava Đur i prati vojsku do Beograda. Vezirov cilj, međutim, bio je Beč. Kada je primio izvještaj od Kara Mustafa-paše, kojim ga obavještava da je od Đura krenuo na Beč, Mehmed IV, iznenađen, uzvikuje: »Naša namjera bile su tvrđave Đur i Komoran. O Beču nije bilo ni govora!... Da me je ranije obavijestio, ne bih dao pristanak«.[6]

Ne poštujući nimalo savjete iskusnih komandanata,[7] osioni Kara Mustafa-paša se našao pod zidinama Beča 14. jula 1683. god. Jalova opsada grada trajala je do 12. septembra. Toga se dana ogromna turska sila, za svega nekoliko sati raspala pred brojčano daleko slabijim neprijateljem. Silovitom napadu austrijske i poljske vojske, nad kojom je vrhovnu komandu imao poljski kralj Jan Sobjeski, čijim je desnim krilom komandovao veliki hetman Jablanovski a lijevim herceg Karlo Lorenski,[8] Turci, u čijim je redovima nezadovoljstvo zbog neefikasnosti velikog vezira narastalo iz dana u dan, odolijevali su svega 5 – 6 sati. A onda je počelo povlačenje. Pod zidinama Beča ostalo je preko 10000 poginulih Turaka, neprocjenjivi plijen u oružju i opremi, netaknut ogromni, raskošni šator velikog vezira.[9] Kao trofej vanredne vrijednosti Sobjeski je, u znak svoje pokornosti, odanosti i poštovanja, poslao papi jednu veliku tursku zastavu sa riječima: »Dođoh, vidjeh a Gospod pobijedi«.[10]

Već 18. septembra započinje marš pobjedilaca za neprijateljem u povlačenju. Turci su dostignuti kod Parkanja. Sobjeski i Lorenski izvojevaše 9. oktobra novu, sjajnu pobjedu, koja je stajala Turke novih 10000 poginulih i 1200 zarobljenih, među njima šestorica paša.[11] Dana 20. oktobra Turci gube veoma važni i dobro čuvani Gran (Ostrogon).[12] Kara Mustafa se, donekle organizovano, odupire još 11. novembra, kada je ponovo doživio težak poraz i bio prisiljen na bijeg.[13] Zaustavio se tek u Beogradu, »a poljski kralj se povrati u svoju zemlju ovjenčan neumrlom slavom«.[14]

Mehmed IV u početku nije izgubio povjerenje u Kara Mustafu. Čak mu je po silahdaru Šahin Mustafa-agi poslao vlastoručno pismo, kaftan i mač.[15] Međutim, poslije smrti mudre i energične carice-majke Turhan, »najvećeg stupa Carevine«,[16] sultan, koji je ostao bez najvjernijeg i najrazboritijeg prijatelja i savjetnika, mijenja svoj odnos prema Kara Mustafa-paši. Neprijatelja velikog vezira, među kojima se naročito istakoše kizlaraga Jusuf i Bošnjak Sari Sulejman, počeše smišljenu kampanju protiv njega. Rezultat nije izostao. Ubrzo je izdejstvovan carski ferman o smaknuću velikog vezira, koji je označen kao glavni krivac za poraz pod Bečom. Specijalno upućeni Portini pouzdanici[17] izvršili su ovu sultanovu odluku 25. XII 1683. god. u Beogradu.[18] Tako je završio najnesposobniji, najlakomisleniji i najraskošniji veliki vezir Osmanske Carevine.[19]

Nasljednik Kara Mustafa-paše, Kara Ibrahim-paša,[20] nije imao ni snage ni sposobnosti da zaustavi započeto propadanje. Po prirodi strašiv, on vođenje ratnih operacija prepušta janičarskom agi Bekri Mustafi, kojega imenuje i seraskerom. I Kara Ibrahim-paša prikriva stvarnost pred sultanom, naređuje pisanje tačnih i ublaženih izvještaja, i ove posljednje saopštava sultanu.[21]

Članice Sv. lige uporno potiskuju Turke, nižu uspjehe. One sada odlučuju da Osmansku Carevinu napadnu iz četiri pravca: Austrija kroz Ugarsku i Hrvatsku, Poljska kroz Podoliju i Moldaviju, a Mletačka Republika kroz Dalmaciju i Peloponez. Komandujući austrijskim jedinicama, čiji je udio ali i uspjeh u ovom ratu bio najveći, herceg Karlo Lorenski nezadrživo prodire kroz Ugarsku. Već 17. juna on zauzima Višegrad (Plindenburg), veoma važnu tursku tvrđavu na Dunavu,[22] 27. juna Maicen, 24. jula, pobijedivši Sulejman-pašu koji je komandovao armijom od 150000 ljudi, zauzima tvrđavu Hamzabeg (Erd).[23] Istoga dana izvojevao je i grof Lesli pobjedu nad bosanskim pašom u Hrvatskoj i osvojio Viroviticu — važno uporište na ovom području koje su Turci držali punih 130 godina. Lorenski je stigao čak do Budima i odmah preduzeo opsadu koja je trajala dva mjeseca. Iscrpljen i sa znatnim gubicima morao se povući 13. septembra 1684. godine, jer »Turci su se u Budimu borili kao lavovi«.[24] »Ovaj nesretni poduhvat stajao je saveznike 23000 ljudi«.[25] I Mlečani su u ovoj godini imali znatnih uspjeha. Oni su osvojili Jonska ostrva, Korint i veći broj utvrđenja na Peloponezu. Jedino Poljaci nisu bili u mogućnosti da se pohvale svojim uspjesima kao njihovi saveznici.

Tokom 1685. god. Austrijanci su djelovali na tri sektora: u srednjoj Ugarskoj sa 50000 vojnika pod komandom Karla Lorenskog, u Hrvatskoj sa 30000 ljudi pod zapovjedništvom grofa Leslia i u gornjoj Ugarskoj sa 25000 ljudi pod feldmaršalom Šulcom. Ali zbog pomanjkanja finansijskih sredstava ratne operacije su započele prilično kasno. S druge strane pribirali su se i Turci. Uspjeli su da preotmu Višegrad na Dunavu i opsjednu Ostrogon, čije je zauzimanje onemogućio Lorenski sjajnom pobjedom u blizini Nojdorfa, 16. avgusta. Samo tri dana kasnije feldmaršal Kaprara lomi i do posljednjeg čovjeka siječe upornu tursku posadu Nojhausela.[26] S druge strane početkom avgusta baron Lesli prodire iz Virovitice do Osijeka, osvaja varoš, ali tvrđava se održala. Djelimično je spalio most na Dunavu. Feldmaršal Šulc u gornjoj Ugarskoj uspješno potiskuje Tekelija. Jedan za drugima padaju Tekelijevi gradovi Eperjes, Tokaj, Kalo, Kisvarda. Tekeli uzalud traži pomoć od Turaka, koji su bili ošamućeni teškim gubicima na svim frontovima.

Baš u to vrijeme, a Tekeli o tome nije ni slutio, serasker je, svakako sa znanjem Porte, 30. avgusta, uputio Karlu Lorenskom izaslanstvo nudeći mirovne pregovore i spremnost da izruči Tekelija, koji je označen glavnim krivcem i stvarnim izazivačem ovoga rata. Herceg je turske prijedloge proslijedio u Beč. Međutim, u Beču se tada nalazio papin nuncij Buonvisi, koji je, zajedno sa mletačkim poslanikom Kornarom, energično zahtijevao nastavljanje rata. On je bio taj koji je složio odgovor za Portu, u kojemu je bila osnovna poruka: naknada svih troškova i nove granice.[27] Nije bilo teško zaključiti da će Porta ovakav zahtjev sigurno odbiti.

Izgubivši glavna uporišta Tekeli sa svojim pristalicama bježi na turski teritorij. Paša se tada nalazio blizu Velikog Varadina. On je Tekelija primio prividno srdačno, a onda ga uhapsio i okovana poslao u Beograd. Ovaj neumjesni postupak sa Tekelijem doveo je do dezorijentacije njegovih pristalica i kapitulacije preostalih gradova Košica, Šarošpataka, Ungvara. Armija od 17000 hrabrih, na ratovanje naviknutih boraca, sa istaknutim vođama Petnehazijem, Petrocijem i drugima, prelazi u austrijski tabor, jer bečkom dvoru sada nije bilo teško da ih uvjeri da je Osmansko Carstvo njihov zajednički neprijatelj. Tokom zime 1685—86. godine ovi nekadašnji Tekelijevi borci oduševljeno su se borili rame uz rame sa carevcima i pod komandom generala Hajslera zauzeli čitav niz tvrđava (Solnok, Šarvaš, St. Job, Arad). U međuvremenu oslobođenom Tekeliju oni su poručili da bi trebalo da i on položi zakletvu kajzeru. Jer, Tekeli je tada imao samo još jedno značajno uporište — tvrdi grad Munkač — i samo još jednog nepokolebljivog prijatelja i pristalicu — suprugu Jelenu Zrinsku, koja je u Munkaču hrabro odolijevala austrijskoj sili još pune dvije godine.

Mletačke operacije na području Dalmacije u kojima su presudnu ulogu imali hajduci i uskoci — koji su i prije zvaničnog stupanja u rat Republike sa Osmanskom Carevinom osvojili neka utvrđenja u Dalmaciji pa je Mlečanima ostalo samo da stave u njih svoje posade — tokom 1685. god. nisu bile bez rezultata. Istina, u martu su Mlečani pretrpjeli velike gubitke u ljudstvu i opremi pri uzaludnom pokušaju da zauzmu Sinj. Ali kasnije, oni uspješno suzbijaju nekoliko ozbiljnih turskih pokušaja da povrate nedavno izgubljene tvrđave, naročito Zadvarje, Gabelu i Čitluk; sami prodiru duboko na turski teritorij i vraćaju se s velikim brojem hrišćanskih porodica i bogatim plijenom naročito u stoci.[28]

U pogledu ratnih operacija za narednu, 1686. god. postojali su jasni planovi, ali i očigledna podvojenost u vrhovima austrijske armije. Leopold je bio prisiljen da uputi ličnog izaslanika, dvorskog kancelara Stratmana, sa zadatkom da ove nesuglasice izgladi. On je to obavio na ratnom vijeću u logoru kod Parkanja, 9. juna. Tada je vrhovni komandant ponovo postao iskusni herceg Karlo Lorenski. Prihvatajući njegove planove odlučeno je da se najprije zauzme Budim. Neuspjela opsada ovoga grada iz 1684. god. bila je veoma skupa, ali i veoma poučna lekcija. Lorenski se sada pripremio temeljito. Dana 18. jula 1686. god.[29] pojavio se ponovo pred Budimom, sa armijom od 90000 ljudi,[30] u kojoj su se, odazivajući se apelima Vatikana i Beča, uporedo sa Austrijancima, Nijemcima, Mađarima i Hrvatima, fanatično borili mnogobrojni predstavnici plemstva iz gotovo svih evropskih zemalja.[31]

Grad je branilo svega 7000 vojnika,[32] kojima je komandovao Abdurahman-paša, starac od 70 godina, ali čovjek koji je posjedovao zapanjujuću energiju i odlučnost. On je ponosno odbio zahtjev za predaju koji mu je Lorenski uputio 23. juna. Posada Budima se, istina, nadala i pomoći. Turci su zaista uporno pokušavali da prodru u grad, da pomognu posadi, ali su uvijek odbijani uz velike gubitke.[33]

Budim je osvojen 2. septembra 1686. god. »kada više nije bilo nijednog branitelja«. »Svi su oni izginuli na bedemima, brešama ili pri ispadima i skupo prodali svoje živote«.[34] Pobjedioci su pljačkali grad čitavu noć. Ulice su se dimile krvlju i bile su pune lješeva i ruševina.[35]

U turskoj istoriji teško je naći primjer da je jedan gubitak bolnije odjeknuo širom ogromnog Carstva. Ali »gubitak Budima samo je još više zapalio hrabrost Osmanlija«.[36] Turci su sa novim nadama i oduševljenjem hitali pod zastavu, pojedinci su davali ogromna bogatstva, naređena su novačenja, zaveden je vanredni ratni porez, »svi sultanski hasovi uzeti su u državnu blagajnu«,[37] polovina sredstava za izdržavanje dvora, veći dio lične imovine Mehmeda IV, zamašne svote od prihoda članova njegove porodice,[38] sve se to slijevalo na jedno mjesto, sa jednom jedinom namjenom – povratiti izgubljeno. Čitavo Osmansko Carstvo bilo je u znaku teške depresije i tuge. Jedino se Mehmed IV i dalje bavio lovom.

Međutim, i na drugoj strani vlada vanredna živost. Sve brojniji austrijski saveznici učestvuju sve efikasnije; riješenost da se Turke progna sa Balkana postaje sve veća; ideja o oslobođenju od turskog gospodstva, kod raznih naroda i na raznim meridijanima, iz dana u dan postaje sve važniji činilac na koji, sasvim opravdano, računaju saveznici, a koji sputava, zbunjuje Turke. Kao gljive poslije kiše niču pobune, ustanci, hajdučija. Porta je bila nemoćna. Česta smjenjivanja u vrhovima komandnog kadra, drastične kazne, čak i smaknuća, samo su pogoršavala i onako konfuznu situaciju. Gunđanje protiv sultana i njegovog načina života postaje sve glasnije. Čak i visoki vjerski učenjaci, ulema, otvoreno odbijaju da održe propovijed u džamiji u koju će doći Mehmed IV,[39] ili pak, kao šejh Himmet-zade Abdullah-efendija, koji prihvata poziv, ali u sultanovom prisustvu »neustrašivo govori sve što mu dolazi na jezik«.[40] Međutim, Mehmed IV izlazi iz džamije prije završetka njegove propovijedi — da bi što prije krenulo u lov.[41]

Primjenjujući staru taktiku munjevitog upadanja u dubinu turskog teritorija, temeljitog pljačkanja i ubijanja neprijatelja »u julu 1686. god. prava uskočka vojska od 5000 pješaka i 1500 konjanika« upada u Livanjsko polje i postiže velike uspjehe. Opustošena su sela oko većeg broja turskih gradova. U septembru je uspješno izveden napad na veoma važnu tvrđavu Sinj, koja je nakon ogorčene borbe zauzeta 30. septembra.[42]

Mjesecima je trajalo grozničavo prikupljanje snaga s obje strane za sljedeće obračune. A onda je došao 12. august 1687. godine. I pored 60000 dobro opremljenih boraca sa kojima je prešao Dravu, i pored ogromnog truda i ogorčene borbe — pobjeda je bila tri sata neizvjesna — veliki vezir Sulejman-paša je ipak doživio težak poraz. To je onaj čuveni poraz na brdu Harsan kod Mohača, kada su Turci izgubili na hiljade vojnika, kompletnu ratnu opremu, ogromne svote gotovog novca, velike vrijednosti u skupocjenom oružju i tkaninama,[43] poraz koji se izuzetno teško dojmio i samog sultana.[44]

Negodovanje, koje se taložilo i raslo naročito u posljednje tri godine, u kojima Turci izgubiše gotovo čitavu Ugarsku, Jonska ostrva, Moreju i druga područja, u kojima je izgubljeno »najmanje 120000 vojnika«,[45] ogromne količine ratnog materijala, opreme i gotovog novca, eksplodiralo je poslije mohačkog poraza. Tu su bile još i elementarne nesreće 1687. godine: velike kiše pa strašne žege koje su uništile ljetinu i donijele glad, požare, nekontrolisano skakanje cijena i druge nedaće koje su samo pogoršavale i onako teško stanje. A čitava Carevina je znala da je za svo to vrijeme Mehmed IV provodio bezbrižan život u haremu ili lovu.[46] Teški poraz kod Mohača, pored gubitka važnih i prostranih područja,[47] donio je i kulminaciju negodovanja protiv sultana, koje se brzo pretvorilo u pobunu, veoma ozbiljnu i širokih razmjera. Poražena i pobunjena vojska krenula je na Istanbul. Mehmeda IV više nije moglo spasiti ni javno odricanje od lova, ni žrtvovanje velikog vezira Sulejman-paše i nekoliko visokih vojnih i administrativnih dostojanstvenika,[48] ni postavljanje na položaj velikog vezira Ćuprilićevog zeta Sijavuš-paše[49] i drugih ljudi koje su zahtijevali pobunjenici, ni obećanje da će vojska dobiti sva zaostala novčana primanja.[50] Novi veliki vezir Sijavuš-paša u svom pismu šejhulislamu, u svoje ime i ime oficira, otvoreno saopštava da Mehmed IV više ne uživa nikakav ugled ni ljubav kod vojske i da se ne može očekivati nikakav uspjeh sve dok je on na prijestolju.[51]

Poslije nepunih 40 godina vladavine Mehmed IV se morao pomiriti sa svrgnućem.[52]