Šestog februara 1695. godine preminuo je sultan Ahmed II. Njegov bratić Mustafa, sin Mehmeda IV, nije oklijevao ni časa da zauzme upražnjeni prijesto. Brzo je obezbijedio poslušnost i podršku najutjecajnijih ličnosti na dvoru — velikog vezira i šejhulislama. Sve ostalo išlo je lako. Tada je imao 32 godine.[1]
Bez sumnje energičniji i odlučniji od obojice svojih stričeva koji su mu prethodili, Mustafa II od prvog časa pokazuje veliku aktivnost i odlučnost. Već trećeg dana po ustoličenju on upućuje velikom veziru Surmeli Ali-paši vlastoručno pismo u kojemu podvlači da je osnovni krivac za stradanja Carevine lagodni i nedostojni život samih sultana; da su od sada uživanje i raskoš zabranjeni za njegovu kuću; da je njegov uzor u svemu Sulejman Zakonodavac; da je čvrsto odlučio da ratuje i da lično predvodi svoju vojsku. O ovome posljednjem — o ličnom učestvovanju u predstojećim ratovima — tražio je mišljenje i saglasnost velikog vezira i divana. Tri dana kasnije dobio je odgovor kojim mu se učtivo objašnjava da bi njegovo učešće u pohodu bilo skopčano sa velikim troškovima i diskretno savjetuje da ne napušta prijestonicu.[2] Međutim, Mustafa II odgovara: »Meni nije potrebna oprema i novac. Ustreba li — ješću suha kruha! Ja se žrtvujem za vjeru. Ma kakve poteškoće iskrsle podnosiću ih strpljivo. Ne odustajem od borbe sve dok ne ispunim obaveze prema svojim podanicima. Ja ću ići!«[3]
Narodu je veoma imponovao novi sultan. On brzo osvaja ljubav i povjerenje masa. Na sve strane, po džamijama posebno, veliča se i slavi Mustafa-han, pravi sultan i oslobodilac, koji će osvojiti sve što je neprijatelj oteo, povratiti izgubljeni autoritet Porte i Imperije, obezbijediti napaćenoj zemlji mir, vratiti joj blagostanje. Sa velikom energijom i svjestan svega što se od njega očekuje, Mustafa se bacio na pripreme za novi rat. Po nagovoru svoga učitelja iz djetinjstva, prema kojemu je uvijek pokazivao izuzetno poštovanje i slijepu ljubav,[4] sultan u aprilu smjenjuje velikog vezira Surmeli Ali-pašu,[5] a na njegovo mjesto dovodi Elmas Mehmed-pašu,[6] sa kojim već 30. juna[7] preduzima svoj prvi pohod na sjever. Dvadeset i petog avgusta prelazi Dunav kod Pančeva; 7. septembra na juriš zauzima tvrđavu Lipu, gdje mu pada u ruke bogat plijen i mnogo zarobljenika;[8] 20 septembra, potpomognut Krimljanima pod komandom hana Selima Giraja, u sukobu koji se odigrao kod Lugoša, pobjeđuje Austrijance pod komandom generala Veteranija.[9] Odmah poslije ovog sukoba zauzet je Lugoš, a uskoro i napušteni Karanšebeš. U borbi sa Veteranijem poginulo je nekoliko iskusnih turskih komandanata,[10] što je navelo Mustafu II da se, poslije doturanja municije i namirnica Temišvaru, »na sreću svoga protivnika«,[11] odluči za povratak u prijestonicu. Početkom novembra trijumfalno je dočekan u Jedrenu, a zatim u Istanbulu. Tada je dobio visoki naslov »gazi«.[12]
Ponesen ovim uspjesima Mustafa II se grozničavo priprema za novi pohod. Osjećajući da je nedovoljan potencijal sa kojim je raspolagao, on se obraća mnogim istaknutim ličnostima širom Carevine, predstavnicima starih i bogatih porodica i traži od njih da lično dođu u Istanbul i da dovedu određeni broj vojnika o vlastitom trošku.[13]
Pripreme su se odvijale, uglavnom, kako je želio. Krajem aprila sultan kreće iz Jedrena, početkom jula je u Nišu, a krajem jula u Beogradu. Tu je primio vijest da Rusi namjeravaju ponovo da napadnu Azov, koji su prošle godine bezuspješno opsijedali i, pretrpjevši teške gubitke, bili prisiljeni da se povuku. Zbog ovih namjera svojih susjeda sa sjevera Selim Giraj je smatrao uputnim da on lično ostane na Krimu, a da Mustafi II pošalje jednoga od sinova sa nešto vojske.[14] U to vrijeme austrijska vojska, u čijim je vrhovima ponovo zavladalo opasno neslaganje, preduzela je, sada pod vrhovnom komandom saskog izbornog kneza Fridriha Augusta, opsadu Temišvara. Obaviješten da su Turci prešli Dunav, izborni knez diže opsadu i kreće njima u susret. Marširajući saznaje da je ova vijest lažna pa se vraća na Temišvar. A kada su Turci zaista prešli Dunav kod Pančeva, izbornik, 19. avgusta, ponovo kreće prema jugozapadu. Do teškog sukoba došlo je 28. avgusta, na rijeci Begeju. Austrijanci su potisnuti do svog glavnog logora. Ubrzo su bili prisiljeni na ponovni uzmak, uporno praćeni turskom konjicom.[15]
Mustafa II nije iskoristio ni ovaj uspjeh. Dana 31. avgusta on se nalazi pred Temišvarom, snabdijeva ga dovoljnim količinama namirnica, municije i vojske, muhafizom tvrđave postavlja Kodža Džafer-pašu[16] i kreće prema Beogradu. Ovom prilikom i Beograd dobiva novog muhafiza. Bio je to Amdža-zade Husejin paša Ćuprilić.[17]
Zadovoljan ovim, u suštini polovičnim uspjesima, sultan Mustafa u septembru napušta Beograd i kreće u Jedrene na zimovanje. Po njegovim ocjenama ova godina je bila također uspješna, jer osim uspjeha na sjevernim granicama Carevine u kojima je on lično učestvovao, ove godine su uspješno odbijeni i mletački nasrtaji na Ulcinj, Počitelj i Nevesinje. On, u kome je narod gledao očekivanog sultana, koji će već opasno uzdrmanoj Carevini povratiti ugled i moć iz vremena Mehmeda Osvajača, Selima Javuza i Sulejmana Veličanstvenog, i čiji prvi uspjesi na bojnom polju oživješe već zamrlu nadu, zanesen ovim pobjedama odbija svaku ideju o miru sa neprijateljem. Tvrdoglavo i gotovo nadmeno on ignoriše nastojanja Luja XIV da na mirovnim pregovorima u Rijsvijku učestvuje i Visoka Porta.[18] On se energično i na širokom planu priprema za nove akcije, nesposoban da sagleda posljedice ovoga mira, da zaključi da će Leopold I, rasterećen na zapadu, doći u situaciju da na ratište protiv Turaka izvede bolju i jaču vojsku, ozbiljnije i sposobnije komandante. I borba za poljski prijesto, poslije smrti Jana Sobjeskog, 17. juna 1696. god.[19] na koji je, pobijedivši svoje rivale, 25. juna zasjeo saski izborni knez Fridrih August, osim što je u suštini predstavljala političku pobjedu bečkog dvora nad versajskim,[20] donijela je Leopoldu i rješenje jednog teškog problema. To je bilo pitanje vrhovnog komandanta na bojištu protiv Turaka. Mnogi visoki austrijski oficiri bili su protiv toga da se vrhovna komanda nalazi u rukama saskog izbornog kneza. Leopold I, iako svjestan ovog nezadovoljstva, bio je u izvjesnoj mjeri prisiljen da ovom moćnom savezniku, koji nije bio nikakav vojnik, prepusti vrhovnu komandu. Jer, saski izbornik je svoju pomoć, između ostaloga, uslovljavao i time. A kada je postao poljski kralj, Fridrih je, prirodno, predao ovu visoku dužnost. To je imalo također krupnih posljedica koje Mustafa II nije mogao ni naslutiti. Jer Leopold I, na prijedlog iskusnog grofa Rudigera Štarembeirga, već 5. jula 1697. godine, na položaj vrhovnog komandanta austrijskih snaga u Ugarskoj, imenuje princa Eugena Savojskog,[21] najsposobnijeg komandanta u svojoj armiji.
»Kada je Savojski 12. jula stigao na zborno mjesto u Kolut, našao je oko 30000 boraca, nijednog krajcera u carskoj blagajni, brašna za četiri nedjelje, tvrde hrane za dva-tiri dana, ogrevnog drveta za deset dana ... «.[22] »To je prava mizerija koju je teško opisati« napisao je sam Savojski. Ali on se baca na posao sa njemu svojstvenom energijom i odlučnošću. Dobavlja namirnice, utvrđuje Petrovaradin i Segedin, požuruje spajanje dijelova armije sa glavninom. On pod svaku cijenu želi da sazna namjere neprijatelja. Uprkos nespremnosti svoje vojske, Savojski 17. jula kreće prema Petrovaradinu odakle se spušta do Kovilja na Dunavu. Tu je postavio logor 5. avgusta 1697. godine.
U međuvremenu je Mustafa II stigao u Beograd na čelu armije od 130000 ljudi.[23] Odmah je održao ratno savjetovanje,[24] na kojemu je usvojeno mišljenje nekolicine moćnijih komandanata, na čelu sa temišvarskim muhafizom Kodža Džafer-pašom, da se iz Beograda krene prema Temišvaru.[25] Mustafa II 19. avgusta prelazi Dunav kod Pančeva, a istovremeno upućuje snažnu flotu prema Slankamenu, s namjerom da pažnju neprijatelja privuče na tu stranu i time obezbijedi glavnini lakši prodor u jugoistočnu Ugarsku i Erdelj, što mu je bio stvarni cilj. Međutim, jedna izviđačka četa Eugena Savojskog, koji ni za trenutak nije ispuštao iz vida kretanje neprijatelja, dovodi 11. septembra jednog zarobljenog pašu, koji je, pod prijetnjom smrću rekao Savojskom svu istinu o sultanovim namjerama.[26]
Savojski je u ovom trenutku raspolagao sa svim jedinicama koje su dolazile u obzir za borbu protiv Turaka. On je krajem avgusta ostvario spajanje sa Vodmonovom konjicom, brandenburškim trupama i jedinicama grofa Rabutina. Njegova armija sada broji 50000 boraca. Prateći neprijatelja u stopu i raspolažući informacijama o njegovim namjerama, Savojski je usiljenim maršom 11. septembra stigao na jedan sat hoda od mjesta gdje su se Turci, pod Sentom, užurbano prebacivali preko Tise, pontonskim mostom, izrađenim po nacrtu francuskih inženjera. Savojski brzo uočava da je ovo upravo idealna prilika za napad. Iako je bilo kasno popodne, Savojski je velikom brzinom rasporedio svoje jedinice i izvršio najprije potiskivanje sa prvih linija, a zatim opkoljavanje kontingenta turske vojske na desnoj obali Tise. Lijevim krilom njegovih jedinica komandovao je Gvido Štaremberg, desnim general Hajster, a centrom on lično. Prvi napad započeo je nešto iza 18 časova. Svi turski pokušaji da se odupru silovitom napadu Austrijanaca bili su bez uspjeha. Došlo je do stravičnog pokolja i neopisive gužve, naročito na mostu. Sultan, koji se nalazio na lijevoj strani Tise, upućuje spahije u pomoć i time stvara samo još veću pometnju i gužvu na mostu.[27] Ništa nije pomoglo ni lično herojstvo velikog vezira Elmas Mehmed-paše.[28] Turke je zahvatila totalna panika. Svi koji su se zadesili na desnoj strani Tise izginuli su do posljednjeg čovjeka, dijelom od ostrvljenih Austrijanaca, dijelom u dubokoj Tisi. Panika je zahvatila čak i dio turske vojske na lijevoj obali Tise.[29] Ona nije poštedjela ni samog sultana.[30]
Mustafa II je doživio pravu katastrofu. »Rijetko kada je bila izvojevana veća i dalekosežnija pobjeda za ovako kratko vrijeme«.[31]
Tek poslije ovoga poraza Mustafa II je sagledao svoje zablude. Još dok je okupljao razbijenu vojsku, pod Temišvarom, pozvao je beogradskog muhafiza Husejin-pašu Ćuprilića, čije je savjete ignorisao uoči pohoda, i imenovao ga velikim vezirom.[32] Koliko su mu prilike dozvoljavale ojačao je posadu Temišvara i žurno se, preko Beograda, povukao u Jedrene.
Savojski je sa velikom gorčinom uskoro konstatovao da se ova sjajna pobjeda ne može u potpunosti iskoristiti. Napad na Temišvar ili Beograd nije dolazio u obzir: finansijska moć Austrije bila je iscrpljena. Sve što je u to vrijeme mogao da učini bio je njegov poznati prodor dolinom Bosne do Sarajeva, izveden sa oko 6500 odabranih boraca, za samo 18 dana (od 12. do 30. oktobra). Uz podatak da je Savojski prilikom ovoga upada izgubio svega 40 ljudi,[33] ovo najbolje pokazuje u kakvoj se situaciji tada nalazila ne samo Bosna nego i čitava Osmanska Carevina.
Koliko god je poraz pod Sentom prisiljavao Mustafu II da više ne odbija posredništvo Engleske i Holandije, toliko je bilo važno i djelovanje novog velikog vezira. Njegov prvi posao bio je da iz sultanove neposredne okoline ukloni ljude, koji su svojim utjecajem na njega i svojim miješanjem u državne poslove nanosili veliku štetu, a da na njihova mjesta dovede pouzdane i sposobne ličnosti.[34] Odmah zatim počeo je da upoznaje sultana sa pravim stanjem stvari u čitavoj Carevini. Mustafa II u početku nije pristajao na mirovne pregovore prije nego povrati makar dio izgubljenoga. Ćuprilić je, međutim, bio duboko svjestan da su mirovni pregovori jedini izlaz. On konferiše sa posrednicima — poslanicima Engleske i Holandije — sa visokim turskim dostojanstvenicima, sa samim sultanom. Bez ikakvog uvijanja on upozorava Mustafu II da je država načeta sa svih strana, da je mnoštvo seljačkog stanovništva, preopterećeno raznim porezima, napustilo svoja ognjišta, da država nema mogućnosti da pribavi novu vojsku i opremu, da u Anadoliji vlada nespokojstvo, da po Rumeliji haraju čete odmetnutih hrišćanskih podanika, da su carske blagajne potpuno prazne, da Porta više nema zlatnog i srebrenog posuđa koje bi se iskovalo u novac itd. itd., i da je zbog svega toga neophodno prihvatiti usluge država posrednica i najzad okončati ovaj dugi rat.[35] Osim toga tu su bile i činjenice da je, poslije mira u Rijsvijku, u maju 1697. godine, Austrija bila u velikoj mjeri rasterećena, da je na poljskom prijestolju bio mladi i ambiciozni Fridrih August, da su Venecija, Poljska i, naročito, Rusija željele rat.[36] Sve ove činjenice prisilile su Mustafu II da mijenja svoju politiku i prihvati posredovanje Engleske i Holandije.
Obaviješteni o novom raspoloženju Visoke Porte saveznici su već u aprilu 1698. godine počeli da utvrđuju principe budućih mirovnih pregovora sa Turcima. U junu je saopšteno Porti da se mirovnim pregovorima može prići samo na principu status kvo. Ovo saopštenje sačinili su Leopold I i mletački poslanik na bečkom dvoru Karlo Rucini. Međutim, ovaj princip nije odgovarao ni Rusima ni Poljacima, pa je bečka diplomatija imala dosta muke. S druge strane Leopold je, konferišući sa svojim iskusnim vojskovođama Badenskim, Kaprarom, Štarembergom, Savojskim i drugima, došao do uvjerenja da se u ovakvoj situaciji od Turaka ne može više ni dobiti. U krajnjoj liniji ovaj princip je u cjelini odgovarao saveznicima, a naročito Austriji.
Porta je 22. jula 1698. godine svečano potvrdila da prihvata princip status kvo. U kasnijim kontaktima saveznici su udovoljili zahtjevu Porte da se mirovna konferencija održi u Sremskim Karlovcima. Predstavnici zaraćenih strana i država posrednica bili su na okupu u oktobru.[37] Kongres je započeo s radom 7. novembra 1698. godine, a dokumenti o miru potpisani su 26. januara 1699. godine.[38] Turska delegacija je pregovarala sa svakim partnerom odvojeno, predstavnici sila posrednica prisustvovali su svim pregovorima i intervenisali u spornim slučajevima. Naročito se isticao svojim velikim iskustvom, odlučnošću i ekspeditivnošću predstavnik posredničke Engleske — lord Viljem Paget,[39] i dobrim dijelom njemu, ali isto toliko i razboritom turskom predstavniku Rami Mehmed-paši,[40] treba zahvaliti što konferencija, na kojoj je u više navrata dolazilo do teških situacija, nije prekinula rad. Dana 26. januara 1699. godine potpisan je ugovor o miru na 25 godina sa Austrijom i Poljskom. Sa Rusijom je zaključeno trogodišnje primirje.[41] Sa Mletačkom Republikom ugovor o miru potpisan je 7. februara.[42]
»Ovom glavnom ugovoru, koji su obje strane brzo ratifikovale, slijedili su u narednim mjesecima i tokom 1700. godine posebni ugovori između kajzera, sultana i Mletačke Republike, u kojima je na osnovu rada komisija za regulisanje granica utvrđena granična linija ... «.[43]
[1] Uzunčaršili, III/l, 568. Cengiz Orhonlu, u Islam ansiklo-pedisi (s. v. Mustafa II), i pored izvora iz kojih se vidi da je Mustafa II sam stupio u akciju i zauzeo prijesto, piše da je vijeće koje se sastalo poslije smrti Ahmeda II postiglo saglasnost da se intronizira Mustafa II, a ne princ Ibrahim — sin preminulog Ahmeda II — za što se zalagao tadašnji veliki vezir Surmeli Ali-paša.
[2] Mustafa II je u prvo vrijeme ostavio na položaju velikog vezira Surmeli Ali-pašu, koji nije bio za to da u pohodu učestvuje sultan. Ovu i još neke nesuglasice između sultana i velikog vezira iskoristiše njegovi protivnici na čelu sa sultanovim hodžom Fejzullah-efendijom i ubrzo izdejstvovaše najprije Ali-pašino svrgnuće a zatim konfiskaciju njegove imovine (tada se ustanovilo da je paša bio u dugovima) i konačno progonstvo u kasabicu Češme (Uzunčaršili, III/2, 441—442).
[3] Uzunčaršili, III/l, 569—570; Poujoulat, 171; Redlich, 581; Sertoglu, 247.
[4] Bio je to Sejjid Fejzullah-efendija — zla kob Mustafe II. Za vrijeme njegovog vladanja Fejzullah je bio siva eminencija, svemoćna ličnost Carevine. Mustafa II nikada nije odbijao njegove želje, nikada nije učinio ništa bez njegovog odobrenja. Fejzullah je bio visoko obrazovan čovjek, napisao je nekoliko djela sa područja pravnih nauka, bivao je profesor na raznim školama i specijalni učitelj sultanovih sinova. Još u ranom djetinjstvu Mustafe II postao je njegov učitelj. Međutim, ovaj čovjek je u isto vrijeme bio i varalica velikog formata. U dva maha bivao je šejhulislam. Prvi put je smijenjen i prognan u svoj zavičaj — Erzerum — za vrijeme Sulejmana II zbog osnovane sumnje da je pripremao njegovo svrgnuće. Čim je Mustafa II postao sultan odmah ga je dobavio u Carigrad i od tada počinje nagli uspon ovoga čovjeka, koji nije birao sredstva da se domogne što veće moći, bogatstva i ugleda. Šejhulislamom po drugi put postaje 25. V 1695. godine. Sa ovoga mjesta on je svrgavao i dovodio koga je htio. Najčuveniji je ipak po nezajažljivoj lakomosti i nepotizmu. Išao je čak dotle da je na veoma odgovorne kadijske položaje postavljao vlastite sinove sa 16, odnosno 10 godina. Iako su njegovi redovni prihodi bili veoma visoki, zna se da je rado primao poklone i mito. Učinio je i tu niskost da je posegnuo i za blagajnom svoga dobrotvora snižavajući prihode nekih mukata čak za polovinu, pa i više, i zadržavao razliku. Za vrijeme poznatih »jedrenskih događaja«, 1703. god. pao je u ruke pobunjenicima. Godinama taloženi gnjev sada je erumpirao. Poslije nečuvenih mučenja i ponižavanja bio je ubijen. Lješ njegov bačen je u rijeku Tundžu. Pored brojnih naučnih djela on je ostavio i sljedeće zadužbine: džamiju, česmu i medresu na Fatihu (to je današnja biblioteka Millet Kütüphanesi). Up. Uzunčaršili, III/2, 482—485; Silahdar tarihi, II, 323 i d
[5] A ne Arabadži Ali-pašu, kako je pogrešno napisao Cengiz Orhonlu, u Islam ansiklopedisi, s. v. Mustafa II.
[6] Uzunčaršili, III/l, 570; III/2, 443.
[7] Redlich, 581.
[8] Među zarobljenicima se nalazio i sam komandant tvrđave. Pošto su Austrijanci namjeravali da napadnu Temišvar, oni su u ovu tvrđavu nagomilali dosta teškog oružja i mnogo municije. Sve je to palo u ruke Turcima. Ali, smatrajući da nisu u stanju odbraniti ovu tvrđavu, a vjerovatno su saznali da se približava i general Veterani, oni su noću, između 13. i 14. septembra potpuno razorili tvrđavu i povukli se prema Temišvaru (Uzunčaršili, III/l, 571; Redlich, 582).
[9] Ovaj krvavi poraz austrijske vojske rezultat je nesporazuma: nije ostvarena koordinacija u akciji između vrhovnog komandanta austrijske vojske — saskog izbornog kneza Fridriha Augusta — i generala Veteranija, čiji je korpus obezbjeđivao Erdelj. Saznavši da je beogradski muhafiz osvojio Titel, Fridrih je krenuo prema Segedinu, umjesto prema Temišvaru kako je bilo planirano. Turci, obaviješteni o ovom nesporazumu, iskoristiše priliku. U neravnoj borbi sa petostruko jačim neprijateljem poginulo je preko 2000 austrijskih vojnika. Ostatak je pobjegao u Erdelj. Ovdje je poginuo i general Veterani (Redlich, 582).
[10] Rumelijski beglerbeg Mahmud-paša Mahmudbegović; valija Dijaribakra, legendarni Šahin Mehmed-paša; komandant lijevog krila turskih snaga Mahmud-paša. Uzunčaršili, III/l, 571—572,
[11] Redlich, 583.
[12] Uzunčaršili, III/l, 573.
[13] Uzunčaršili, III/l, 574.
[14] U drugom pokušaju Petar Veliki je, 19. VII zauzeo Azov (Redlich, 593). Petar Veliki se 1690. god. pojavio ponovo pred Azovom sa 80000 vojnika i nakon dvomjesečne opsade iznudio kapitulaciju. Ovo je bio težak gubitak i udarac za Portu. Turski komandant Azova bio je zbog lošeg vršenja dužnosti smaknut. Poujoulat, 172 i d.
[15] Za vrijeme borbe jedna topovska kugla pala je pod kola u kojima se nalazila sveta relikvija — Muhammedov ogrtač (Uzunčaršili, III/l, 576). Vjerovatno je ovo bio povod da je Mustafa II zatražio od muftije deciziju, kojom se zabranjuje progonjenje neprijatelja u bjekstvu (I. Božić, nav. dj. str. 202). Međutim, Hammer (VI, 623), Zinkeisen (V, 153), Jorga (IV, 260—261) i Uzunčaršili (III/l, 576), pobjedu pripisuju Turcima. Veteranijev nasljednik u Erdelju, grof Rabutin, u vezi s ovim sukobom veli da on nikada nije sudjelovao u jednoj borbi gdje su pravila ratovanja bila manje poštivana. Dozvoljeno je neprijatelju da opkoli korpus Gvida Štaremberga i da mu nanese teške gubitke. U ovom sukobu poginula su i dvojica generala: Hajsler i Polant (Redlich, 586; Uzunčaršili, III/l, 575). Cengiz Orhonlu, u Islam ansiklopedisi (s. v. Mustafa II) piše da su u ovom sukobu zarobljeni generali Hajsler i Kaprara.
[16] Raniji muhafiz Mustafa-paša — brat velikog vezira Elmas Mehmed-paše — poginuo je u ovim borbama (Uzunčaršili, III/l, 576).
[17] Ovo je četvrti istaknuti član roda Ćuprilića. U istoriji se pojavljuje već od pohoda na Beč, u kojemu je učestvovao. Do ovog postavljanja vršio je razne visoke dužnosti i svugdje pokazivao veliki uspjeh (Rašid. Tarih-i Rašid efendi, I, 225 b). Ahmed II ga je imenovao admiralom turske mornarice 1694. god. (Uzunčaršili, ilI/2, 445). Pod njegovom komandom Mlečani su doživjeli dva teška poraza na moru i izgubili ostrvo Hios. U više navrata je zamjenik velikog vezira u Istanbulu, muhafiz važnih tvrđava i uporišta, valija ejaleta Konje i Adane. Sa ovog položaja postavljen je za muhafiza Beograda, 1696. godine (Rašid, I, 225 b; Islam ansiklopedisi, s. v. Hiiseyin Paša Amca zađe). Sigurno se radi o neuočenoj omašci kod Uzunčaršilija (III/l, 576) jer tamo stoji da je za muhafiza Beograda postavljen ne Amdža-zade, nego Adžem-zade Husejin-paša.
[18] Uzunčaršili, III/l, 576.
[19] Redlich, 592.
[20] Kandidat Luja XIV — princ Conti, dobio je samo manjinu »i morao se posramljen vratiti kući«. To je bio poraz i Luja XIV (Redlich, 595).
[21] Redlich, 592 i d.
[22] Redlich, 597.
[23] Poujoulat, 174.
[24] Rašid, I, 232 a, i d.
[25] Ovoj koncepciji energično i dokumentovano se suprotstavio beogradski muhafiz, iskusni Amdža-zade Husejin-paša Ćuprilić. On je upozoravao na teškoće koje neminovno očekuju vojsku ako se krene u tom pravcu (Islam ansiklopedisi, s. v. Mustafa II). Čuprilić se zalagao za pravac prema Petrovaradinu i dokazivao njegovu prednost (Rašid, I, 232; Uzunčaršili, III/l, 577; Moriz Edlen von Angeli, Feldziige gegen die Türken 1697—1698 und der Karlowitzer Friede 1699, p. p. 114—115). On upozorava na mogućnost da neprijatelj osujeti prelaz preko rijeke, ili da dozvoli prelaz samo jednom dijelu, pa ga onda napadne i uništi. Kao dokaz i ilustraciju za svoje tvrdnje on je iznio slučaj kod Sv. Gotharda kada je Montekukoli satjerao Turke prema rijeci (Rašid, I, 232). Tada je u Sedmočasovnom pokolju izginulo 16000 boraca najbolje turske vojske (Zinkeisen, IV, 930). I sada bi moglo doći do slične situacije. A ako bi se krenulo prema Petrovaradinu mornarica bi mogla bez teškoća snabdijevati armiju. Ali sultan nije prihvatio ove savjete, ostao je pri ranijoj odluci (Rašid, I, 232; Islam ansiklopedisi, s. v. Hüseyin Paša Amcazade).
[26] R. Samardžić, 265; »Bio je to Džafer-paša, jedan od turskih komandanata« (Poujoulat, 174); Kada je sultan stigao pod Sentu započelo je postavljanje pontonskog mosta preko Tise da bi se, prema planu, prešlo na lijevu obalu. Saznavši da se Austrijanci ubrzano približavaju, naređeno je forsirano prebacivanje trupa preko rijeke. Austrijanci su upravo tada stigli. Da bi se neprijatelj zadržao upućen je Bošnjak Džafer-paša sa nešto vojske, koji je odmah uvidio da ne može izići nakraj sa nesravnjivo jačim protivnikom. Žureći nazad pao je s konja i bio zarobljen. Ispitivao ga je Savojski. Pred prijetnjom smrću zarobljenik je davao tačne odgovore na sva pitanja. Saznavši da je sultan sa teškim naoružanjem već prešao Tisu i da se na desnoj obali nalazi manji dio vojske, Savojski je odmah krenuo u napad (Uzunčaršili, III/l, 580 i d.).
[27] Rašid, I, 232 a — 234 a; Redlich, 599 i d.; Samardžić, 265i d.; Poujoulat, 175 i d.
[28] Da bi prisilio na borbu vojnike koji su bježali prema mostu, veliki vezir Elmas Mehmed-paša naređuje da se demontiraju dva pontonska čamca, i s mačem u ruci, sijekući bjegunce, pokušava da okrene vojsku protiv neprijatelja. Ubrzo su ga sasjekli vlastiti vojnici (Uzunčaršili, III/l, 580 i d.).
[29] U ovom sukobu, osim velikog vezira Elmas Mehmed-paše poginuše i istaknuti turski komandanti: muhafiz Temišvara Kodža Džafer-paša; beglerbeg Anadolije Misirlioglu Ibrahim-paša; janičarski aga Baltaoglu vezir Mehmed-paša; beglerbeg Rumelije Küčük Džafer-paša; valija dalekog Dijaribakra Kavukdžu Ibrahim-paša; valija Adane vezir Fazli-paša i mnogo drugih sandžak-bega, vojnih aga i alajbega. Izginula je jedna osmina vojske (Uzun-čaršili, III/l, 581 i d.); »Turska armija bila je uništena« (Angeli, 154); Poujoulat, (175—176) navodi osim velikog vezira još 20 paša i 15 beglerbega. Redlich (600) veli da je poginuo veliki vezir, još četvorica paša i mnogo visokih dostojanstvenika. Savojski je imao samo 429 poginulih i 1600 ranjenih. Turski gubici cijene se na 20—30000 poginulih.
[30] Sultan, prerušen u običnog vojnika, bez ikakvog znaka carskog dostojanstva, u pratnji samo dvojice slugu, bježao je prema Temišvaru tako brzo kako je njegov konj mogao da trči. On je napustio svojih deset žena i ostatak vojske sa kojom se sjedinio tek nakon tri dana (Poujoulat, 175); Poslije ovog poraza neprijatelj je u turskom logoru pored mnogo topova i druge ratne opreme zadobio: 9000 kola; 60000 deva; 150000 volova; 7000 konja; 26000 topovskih kugla; preko 500 bombi; carsku blagajnu koja se procjenjuje na 40000 dukata; vojnu blagajnu sa preko 4000000 dukata; 16 privatnih, zapregnutih sultanovih kola sa 10 njegovih žena (Uzunčaršili, III/l, 582). O gubicima pod Sentom još kod Rašida (I, 233 i d.), Samardžića (268), Angelija (145 i d.).
[31] Redlich, 600.
[32] Uzunčaršili, III/l, 583.
[33] Samardžić, 268; Redlich, 601.
[34] Uzunčaršili, III/l, 583 i d.
[35] Uzunčaršili, III/l, 601 i d.
[36] Redlich, 603.
[37] Austrijski opunomoćenici bili su: grof Volfgang von Öttingen — predsjednik dvorskog vijeća i general grof Leopold Šlik. Kao savjetnik izaslanstva i komesar za regulisanje budućih granica bio je pukovnik grof Ferdinad Marsilji. Mletačku Republiku zastupao je Karlo Rucini. Poljsku je zastupao grof Stanislav Malahovski, a Rusiju Prokopije Bogdanović Voznicin. Predstavnik Osmanske Carevine bio je Rami Mehmed-paša, sa glavnim tumačem Porte Aleksandrom Mavrokordatom. Predstavnici posredničkih država bili su: lord Viljem Paget za Englesku, a Jakob Kolijer za Holandiju. Up. Redlich, 605; Poujoulat, 176; Angeli, 301; Uzunčaršili, III/l, 603.
[38] Poujoulat, 177; »U šest puta po dvanaest dana (od 17. XI do 26. I) i u tri puta po dvanaest sastanaka završen je Karlovački mir« (Berly, Kern der Osmanischen Reichgeschichte durch Hammer — Purgstall, Leipzig, 1837, str. 270); Po Redlichu, (606), pregovori su započeli 2. XI, a po Angeliju, (298), 13. XI 1698. godine.
[39] Kada je turska delegacija istupila sa neprihvatljivim zahtjevima — što je moglo dovesti i do prekida konferencije — Paget je, obraćajući se turskom predstavniku, rekao: »Oni desnom rukom nude mir, lijevom rat, vi odaberite!« (Redlich, 606).
[40] Svoju karijeru Rami Mehmed-paša započeo je uz poznatog pjesnika na osmanskom dvoru Nabi-efendiju. Od njega je naučio mnogo o pjesništvu i lijepoj književnosti. Zbog svoje izuzetne darovitosti ubrzo je postao zapažena ličnost na dvoru. Godine 1695. postaje »reīsul-kuttāb«, a kasnije mu je povjerena kancelarija za prevođenje. Kada je sazrela ideja o mirovnim pregovorima sa članicama Sv. lige, Rami, na izričit zahtjev tadašnjeg velikog vezira Amdža-zade Husejin-paše Ćuprilića, sa glavnim tumačem Porte, Aleksandrom Mavrokordatom, predstavlja Osmansku Carevinu. Krajem 1702. postaje veliki vezir. Nakon tri mjeseca smijenjen je sa ove dužnosti i postavljen za namjesnika najprije Kipra a zatim Egipta, odakle je, osamnaest mjeseci kasnije, smijenjen i prognan na Rodos. Tamo je i preminuo 1708. godine (opširnije o njemu vid. S. Sāmī, Qāmūs al a’lām, III cilt, Istanbul, 1308/1890, s. v. Kami Mehmed-paša; Uzunčaršili, III cilt, 1. kisim, p. p. 584, 603, 604; IV cilt, 1. kisim, na više mjesta).
[41] Uzunčaršili, III/l, 604 i d. Međutim već sljedeće, 1700. godine potpisan je u Carigradu mir na 25 godina i sa Rusijom. Uzunčaršili, UVI, 606.
[42] Venecija je potpisala »vječni mir« sa Portom. Angeli, 321.
[43] Redlich, 608—609.