Mučki izvršeni atentat na sposobnog i energičnog velikog vezira Mehmed-pašu Sokolovića (11. X 1578) kao da je bio nagovještaj početka »razdoblja stagnacije« u životu Osmanske Carevine.[1] Kasniji upravljački sloj više ne posjeduju kvalitete koji su mu bili neophodni upravo u vrijeme kada se Osmansko Carstvo susreće sa Evropom u kojoj dolazi do korjenitih promjena. Umjesto sa srednjevjekovnim feudalcima Osmanlije se sada suočavaju sa evropskim kraljevima, koji imaju sve više smisla da dobro organizuju svoje države, da prihvate nove tekovine i pronalaske, da shvate, usvoje i provedu reforme sa dalekosežnim posljedicama. A upravo to uzdiže Evropu. Postepeno, ali kontinuirano, Evropa je dobivala a Osmansko Carstvo gubilo na svojoj snazi i značaju. A kada je i pomorska trgovina počela sve više da prelazi na okeane, počela je da se mijenja nagore i ekonomska situacija Osmanske Carevine. S druge strane sve mršaviji uspjesi turskog oružja donosili su sve manje ratnog plijena, koji je bio važan izvor bogaćenja, naročito janičara i spahija. Danak koji su plaćale hrišćanske države bivao je sve manji ili je sasvim izostajao. Sve ovo dovodi do pražnjenja državnih riznica koje su ionako bile teško opterećene ogromnim izdacima na vojsku, dvor, glomazni birokratski aparat. Misleći da će se time pomoći, Porta zavodi praksu davanja državnih dobara i prihoda u dugoročni zakup pojedincima. Primljenom zakupninom ona je, doduše, otklanjala, ali samo privremeno i prividno, svoje tekuće finansijske nevolje, a stvarno se lišavala značajnih izvora vlastitih prihoda i dovodila do ubrzanog prodora zelenaških elemenata u tursku ekonomiku.[2] Ekonomsko i finansijsko propadanje Carstva ubrzavala je i praksa prodaje gotovo svakog položaja i dostojanstva, što vrlo često dovodi do teških zloupotreba. Kao posljedica ovih zloupotreba javlja se nezadovoljstvo među podanicima koji se tu i tamo dižu i na ustanak, proces slabljenja timarskog sistema, popuštanje discipline u vojsci, naročito među janičarima,[3] korupcija u upravljačkom aparatu, koja postepeno zahvata čak i njegove vrhove. Dvor je počeo da pada pod upliv dvorskih dama, kamarile, sumnjivih ličnosti. Najsposobniji ljudi Carstva uklanjaju se, ponekad, samo zato što se tako prohtjelo sultanovom hodži ili nekoj njegovoj miljenici, mnogi od njih, zbog neznatne sitnice ili propusta gubili su i živote. Ovo nije bila pojava koja je brzo iščezla. Ovo je bila stvarnost koju nije mogla potpuno iskorijeniti nijedna garnitura upravljača. Ona je potrajala do samog sloma Carevine. Zato i nije teško shvatiti nemir, nesigurnost i nespokojstvo koje se postepeno uvlačilo u sve pore života Osmanskog Carstva.

Mirovni ugovor na ušću Žitve 1606. god. — prvi mirovni ugovor potpisan prema međunarodnom pravu između Osmanske Carevine i evropskih država — predstavlja, bez sumnje, i dokumenat koji nedvojbeno pokazuje da je Osmanska Carevina u svojim odnosima sa Evropom ušla u sasvim novu fazu. Turci su, istina, sankcionisali svoja osvajanja na sjeveru (Erlau, Kanjiža), ali bilo je i teritorijalnih »ustupaka« (Petrinja, Čazma, Moslavina). Austrija se ovim ugovorom oslobađa plaćanja godišnjeg danka u iznosu od 30000 dukata plativši simboličnih 200000 groša na ime ratne odštete. Turci se ovim ugovorom obavezuju da će ubuduće austrijskog suverena oslovljavati sa »austrijski car« a ne »austrijski kralj« kako je do tada bilo u praksi.[4] Ovi i mnogi drugi momenti dokazuju da je unutrašnja stabilnost i snaga Osmanskog Carstva bila već poljuljana.

Ahmed I (1603—1617), nezadovoljan situacijom u zemlji, dovodi na rukovodeće položaje sposobne ljude, suzbija snažni utjecaj dvorskih dama, zavodi princip seniorata, dokida staru praksu ubijanja prinčeva koja je vršena prilikom svake promjene na prijestolju.[5] Ali od svega toga nije bilo mnogo koristi. Jer, na jugoistoku Carstva ponovo je planuo jedanput ugušeni ustanak dželalija, gradiški ili uskočki rat na sjeverozapadu države smiren je tek Madridskim mirom 1617. godine.[6] Šiitska Persija je ponovo digla glavu.

Osman II Genč (1618—1622), bacio se svim žarom svoje mladosti, doduše brzopleto, samouvjereno i surovo, da zavede red. On 1618. god. sklapa mir sa Persijancima, a 1621. i sa Poljacima. Želja da zavede disciplinu u vojsci urodila je velikim razdorom i teškom mržnjom između sultana i janičara.[7] Na kraju je Osman II, koji je, kao i mnogi drugi turski sultani, bio pod velikim uplivom svoje najbliže okoline: majke, učitelja i kizlarage, bio svirepo svrgnut i doživio ličnu tragediju kojoj je teško naći sličnu.[8]

Za Mustafe I (1622—1623), koji je bio mentalno poremećen, situacija se, kao po pravilu, još više pogoršala. Ustanci su se sada javljali u raznim dijelovima Carevine. Državom je faktički upravljala njegova majka. Ona je međutim uspjela samo da isprazni državnu blagajnu na poklone raznim ličnostima, koje su joj obećavale smirivanje situacije.[9]

I Murat IV (1623—1640) je bio suočen sa istim problemima. Dok nije postao punoljetan, Carevinom upravlja majka i dvor. Privilegovani janičari su se na početku njegove vladavine bili toliko osilili da su u njegovoj prisutnosti sjekli velike vezire i sultanove izrazite pristalice.[10] U Erzerumu je Abaza Mehmed-paša podigao ustanak pod izlikom da želi osvetiti Osmana II. Uskoro je planuo ustanak i u Bagdadu, koji se brzo prenio u šiitsku Persiju. Postavši punoljetan, Murat IV, najsposobniji turski sultan XVII stoljeća, uspijeva da zavede red i disciplinu u vojsci. On lično predvodi vojsku protiv Persije, nemilosrdno kažnjava kompromitovane kadije i druge funkcionere.[11] Drugi njegov pohod protiv Persije završen je mirovnim ugovorom u Kasri-Širinu. U ovom ugovoru, između ostalih, postoji i član kojim se obavezuju Persijanci da će prestati sa proklinjanjem u džamijama prve trojice halifa: Ebu Bekra, Omera i Osmana, Muhamedove žene Aiše i nekih Muhamedovih drugova.[12] Ništa bolje od ovoga ne pokazuje do koje je mjere bio produbljen jaz između ove dvije islamske države čak i na ovom području. A to je, svakako, imalo odraza i na unutrašnje prilike u Osmanskoj Carevini.

Zakonitost u zemlji i disciplina u vojsci — plodovi rada energičnog Murata IV — bili su osuđeni na propast njegovom smrću i stupanjem na prijesto njegovog jedinca, maloumnog Ibrahima (1640—1648). Na dvoru su ponovo zavladale žene, intrige i kamarila. Život oko sultana odvijao se u znaku velikog demagoga i opsjenara Džindži-hodže, čiji su »savjeti« bili uvažavani, a odluke uvijek izvršavane. Iako je stanje u zemlji uistinu bilo takvo da se nije smjelo ni pomišljati na neki rat, sultan Ibrahim, pod uplivom svoje okoline, 1645. god. započinje osvajanje Kandije i tako otvara novi, iscrpljujući rat, koji će trajati punih 25 godina. Osim ove velike, istorijske nepromišljenosti on zavodi nove poreze[13] i čini takve stvari koje na kraju prisiljavaju njegovu okolinu da ga najprije eliminiše a zatim likvidira. »Njegova jedina zasluga na Osmansku dinastiju je to što je imao četvoricu sinova«,[14] od kojih su trojica postali sultani.

Rat sa Venecijom zbog Krete ubrzo se prenio i na ostala granična područja. Tokom 1647. godine, osvajanjem Vrane, Nadina, Ostrovice i drugih mjesta i uporišta na području od Zadra do Šibenika, Mlečani potiskuju Turke od Jadranskog mora.[15] Od 1648. godine oni imaju veoma efikasnu pomoć našeg, naročito primorskog stanovništva, uključujući i Crnu Goru, koja postaje sve značajniji činilac u ovom osjetljivom regionu i za čiju se naklonost sa istom revnošću otimaju i oni i Turci. Ubrzo čitava granica prema Veneciji, Dubrovniku i Crnoj Gori postaje sasvim nesigurna. Akcije vlaških i hajdučkih odreda postaju svakodnevna pojava, one se često odvijaju u dubokoj pozadini turskog teritorija, i sa više aspekata predstavljaju sve ozbiljniju opasnost po osmansko gospodstvo na ovom području.[16]

Stanje se nije mnogo izmijenilo ni poslije svrgnuća sultana Ibrahima I (1684) i dovođenja na prijesto njegovog sina, Mehmeda IV, koji je tada imao samo sedam godina. Osmanskim dvorom sada gospodare dvorske, umjesto vojnih aga. U prijestonici se vodi borba za položaje, za utjecaj, a u pokrajinama sve češće dolazi do ustanaka, hajdučije i nasilja, koja su počela da prelaze svaku mjeru. Stradanjima su, razumljivo, najviše izloženi široki slojevi naroda, a među njima, svakako, raja. Zloupotrebe lokalnih predstavnika vlasti, sve češće zavođenje izvanrednih nameta, dovodi do osiromašavanja širokih slojeva, koji spas od ovakve bijede nalaze u raseljavanju, odmetanju i iseljavanju.[17]

Temeljite promjene u samim vrhovima osmanske vlasti izazvala je velika pobjeda mletačke mornarice nad Turskom, u julu 1656. god.[18] Tada su izgubljena ostrva Tenedos i Limnos, čime su Dardaneli praktično bili zatvoreni. Sultanova majka (Mehmed tada ima četrnaest godina) i ostali utjecajni faktori na dvoru dovede na položaj velikog vezira ostarjelog Mehmed-pašu Ćuprilića.[19] Ne baš mnogo obrazovan, ovaj u čuvenoj porodici Ćuprilića prvi veliki vezir, odlikovao se velikom okretnošću, ustrajnošću, sposobnošću da pravovremeno iskoristi priliku, nepokolebivom i dokazanom odanošću Osmanovoj dinastiji, a to mu je bilo sasvim dovoljno da obezbijedi povjerenje mladog sultana i izuzetan utjecaj i položaj na dvoru.[20] »Zahvaljujući Ćuprilićima, koji su tokom 28 godina stvarno upravljali Carevinom, Mehmed IV se mogao odati bezbrižnom životu i lovu«.[21] Ćuprilić je brzo osposobio osakaćenu tursku mornaricu, preoteo Tenedos i Limnos i time omogućio pružanje pomoći armiji na Kreti. Energično je likvidirao anadolske ustanike,[22] sredio situaciju u Erdelju.[23] Međutim, u Bosni i Crnoj Gori Ćuprilić nije imao uspjeha.[24]

Poslije njegove smrti 1661. god. naslijedio ga je, po vlastitoj želji, sin Ahmed. Ovaj ubrzo otvara rat i sa Austrijom, koji je, poslije sukoba kod Sv. Gotharda, okončan mirom u Vašvaru, 10 oktobra 1664. god., zaključenim na 20 godina.[25] Sada se Fazil Ahmed-paša Ćuprilić svom snagom posvetio Kreti. Mir sa Mletačkom Republikom zaključen je 1669. god. Tri godine kasnije, 1672, započinje rat sa Poljskom. Turci provališe u Podoliju i Ukrajinu. Poljaci su iste godine potpisali mir u Budžaku, ali je Sobjeski odbio njegovo izvršavanje, što je sljedeće, 1673. god. dovelo do ponovnog rata koji je, vođen sa promjenljivom srećom, okončan tek 27. X 1676. god.[26] Na ovim mirovnim pregovorima sa Poljacima velikog vezira Ahmed-pašu Čuprilića, koji već tri godine pobolijeva zbog uživanja alkohola[27] i koji će uskoro po potpisivanju umrijeti (3. novembra 1676), zamjenjuje njegov zet Merzifonlu Kara Mustafa-paša.[28] Njemu Mehmed IV, znajući da je odgojen u domu Ćuprilića, povjerava 5. novembra 1676. god. položaj velikog vezira.[29]

Međutim, 1679. godine, zbog kozačkog hetmana Dorošenka i okupacije Ukrajine, dolazi do rata sa Rusijom. Poslije promjenljive ratne sreće i velikih krvoprolića zaključen je 13. februara 1681. god. mir na 20 godina. Turci su, istina, postigli izvjesni uspjeh »koji se sastojao u zauzimanju nekoliko nevažnih i dalekih tvrđava«,[30] ali to nipošto nije vrijedilo datih žrtava. Međutim, veliki vezir, Merzifonlu Kara Mustafa-paša, zanesen svojim nerealnim planovima, želi da nadmaši svoga velikog šurjaka Ahmed-pašu i punca Mehmed-pašu Čuprilića. »Samo zbog toga i ni zbog čega drugoga on je stupio u rat sa Austrijom«.[31] Opsjednut idejom da Osmansko Carstvo učini većim nego što je bilo i u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog,[32] smatrao je odličnom prilikom političku i vjersku situaciju u Ugarskoj.[33] Ugarski velikaš i nepomirljivi neprijatelj bečkog dvora Imre Tekeli tražio je još od Ahmeda Čuprilića pomoć i zaštitu. Ovaj nije htio ni da čuje za to jer nije želio da pogazi sklopljeni mir.[34] Kara Mustafa-paša je, međutim, postupio drugačije. On se je odnosio prema Tekeliju kao da je ovaj gospodar Ugarske, obećao mu tursku zaštitu i pomoć, dao mu čak i berat. Izaslanik Leopolda I — baron Kaprara[35] — koji je došao sa prijedlogom da se produži mir do čijeg je isteka ostala još čitava godina, nije bio primljen sa odgovarajućim počastima, a Tekelijevom emisaru je ukazana velika pažnja.[36] Mehmed IV, vječno zaokupljen svojim lovom, nije ni bio tačno obavještavan o situaciji, ali se bez ikakve sumnje zna da nije želio rat sa Austrijom. I Leopold I je izbjegavao rat sa Osmanlijama. Kada je Kaprara prozreo namjere velikog vezira, on se obratio samom šejhulislamu sa pitanjem: da li se može potezati mač na onoga ko traži mir, smije li se povesti rat protiv njega? Nikakve važnosti nije imao odgovor ovog vrhovnog vjerskog dostojanstvenika koji je glasio »ne«.[37] Kara Mustafa je na sve moguće načine pa čak i lažnim izvještajima sa granica dokazivao sultanu da Austrijanci krše mir. Sa velikom energijom, planovima i nadama on se, mimo sultanovo znanje i odobrenje, užurbano pripremao da ostvari ono što nije mogao ni Sulejman Veličanstveni 1529. godine.