Niko lahko ne napušća milu grudu rodnog kraja
Svaki čovjek silno voli mjesto gdje ga mati rodi
Malo šta je tako sveto kao svetost zavičaja
Čežnja prema rodnoj grudi mnoge ljude u smrt vodi
U prirodu svakog bića duboko je uklesana
Ljubav prema rodnom kraju – gdje ugleda svjetlo dana.

Ko se nikad nije mic’o sa ognjišta voljenoga
Taj i ne zna šta je čežnja, taj i ne zna šta je tuga
Sve do smrti il’ povratka grudi kraja svog rodnoga
To je prava živa rana – pratilja i stalna druga
To su boli, to su muke što nikada ne prestaju
Te nevolje i te rane MUHADŽIRI samo znaju.

Zaklinjem Vas Vječnim Bogom, drage sestre, braćo mila
Pokušajte zamisliti šta bi bilo onog dana
Kada bi vas bilo kakva nevolja il’ gruba sila
Otjerala sa ognjišta u tuđinu – gola džana
Pokušajte, jer tek tako možda ćete spoznat’ muke
Muhadžira koji idu u tuđinu prazne ruke.

Pokušajte da shvatite one gorke vrele suze
Koje mora da poteku niz obraze žena, ljudi
Kad uvide da dušmanin sve njihove ote, uze
A da njima osta samo živa rana usred grudi
To je ona živa rana što se danju, noću širi
Takvu ranu znaju samo izbjeglice – muhadžiri.

Ako vam je, braćo, sestre, uspjelo da doživite
Ovo stanje svojim duhom, makar na čas, makar nijemo
Pozivam vas da svom snagom u srcima oživite
Zahvalnost i poštovanje koje svi mi dugujemo
Junacima što su znali šta su pravi ideali
Junacima što su svjesno sve za Božju vjeru dali!

Ti junaci – to su bili oni Prvi Muslimani
Što na poziv Muhammedov Božju vjeru prigrliše
Punim srcem i svom snagom – svjesni da su odabrani
Da postanu pripadnici, pioniri, i još više
Da postanu lučonoše vjere što od prvog dana
Bljesnu kao prava Vjera Allaha i Muslimana.

Herojima što su znali šta su pravi ideali,
Što su bili u Imanu čvrsti kao stanac kamen
Junacima što su svjesno sve za vjeru Islam dali
I u čijim grudima planu Božje Vjere čisti plamen
Plamen što će gord i moćan plamtjeti do Sudnjeg Dana
Proučimo svi Fatihu – Prvu suru iz Kur’ana!