Kad vidješe Mekkelije da Muhammed svakog časa
Sve smjelije krči pute Božje vjere i Istine
Slijepa mržnja jednog dana sve mušrike zatalasa,
Skupiše se pokraj Kja'be da odluče šta da čine.

Svi su bili puni gnjeva. Njima nije bilo jasno
Kako smije taj Muhammed da remeti mir vjekova,
Kako smije da ustaje tako drsko, tako glasno
Sam, goloruk, protiv sviju, protiv vjere pradjedova.

Nakon dugih dogovora ovlastiše punom vlašću
Grupu koja krenu kući Talibovih jedno veče
Kad ih Ebu Talib primi i počasti svakom čašću
Ebu Sufjan uze riječ i ozbiljnim glasom reče:

"Kaži svome Muhammedu da Mu naši svi prvaci
Nude svu vlast i gospodstvo, nude raskoš, blago, žene,
Samo ovu svoju vjeru i učenje nek odbaci!
Sve Njegove želje biće, jamčimo Mu, ostvarene!"

Prvom zgodom Ebu Talib saopći Mu sve što ima
Jer je i sam nastojao nevolju i zlo da spriječi.
Tad Resulu zablistaše bistre suze u očima
I amidži svome reče znamenite ove riječi:

"Tako mi Allaha, striče, kada bi mi neko dao
U desnicu žarko sunce a u lijevu mjesec s neba
Ni pod tu se cijenu ne bih Božje vjere odrekao!
Na svijetu nema sile da me u tom pokoleba!"

Ove riječi uzbudiše srce Ebu Talibovo
Rasplamsaše čast i ponos, otjeraše oblak sivi,
Pogleda Ga, zagrli Ga, i prošapta samo ovo:
"Amidža je Tvoj uza Te! Štitiće Te sve dok živi!"