Izgubivši sad i majku baš pravo siroče posta
S Njim je sada tek robinja Ummu-Ejmen što im osta
Iza oca, i sad ona strepeć’ nad Njim sama pođe
Kroz pustinju i u Mekku s Njim i s tužnom viješću dođe.

Tuga zavi rod Hašimov. Da Ga drugi uz’o ne bi
Njegov djed Abdul-Muttalib svesrdno Ga uze sebi
Trudiće se iz sve snage da Unuku milom svome
Pruži više, mnogo više nego sinu vlastitome.

Kuda god je časni starac bilo zbog čeg odlazio
Uvijek je pokraj njega i unuk Muhammed bio
Čak i Gradsko vijeće što je zasjedalo dosta često
Zna da pokraj djeda mora i Unuku biti mjesto.

I baš kada tuga pođe da s Njegova lica bježi
Zadesi ga vrlo bolan udarac još jedan, svježi:
Razbolje se djed voljeni pa Muhammed tužan strepi
I želi svim svojim bićem da Mu se djed okrijepi.

Djedu je sto deset ljeta – to njih oba dobro znaju
Bliži se smrt i rastanak – to njih oba osjećaju
Pa Abdul-Muttalib pozva Ebu-Taliba – svog sina
Koji nije bogat al’ je pouzdan i pun vrlina.

I Muhammed i stric znaju da Abdul-Muttalib seli
I da nešto vrlo važno saopćiti njima želi.
A djedu je dobrom samo na pameti Unuk mili
Pa kad skupi snagu reče tonom što na posluh sili:

"Ostavljam ti u amanet najljepši cvijet ovog svijeta!
Čuvaj Ga k’o oči svoje! Njemu je tek osam ljeta..."!
I kad dobi pouzdano obećanje sina svoga
Časni starac rahat ode s ovog svijeta prolaznoga.