Kod amidže

Kod amidže

Djed preseli a Muhammed sad u kući strica osta
Mnogo štošta u njoj nema al’ čeljadi ima dosta
No amidža drži riječ – bori se svom svojom snagom
Da pribavi sve što treba i bratiću svome dragom.

Iako je još nejačak Muhammed je ipak htio
Da privrijedi stricu pa je već u osmoj čobančio
A kasnije kad Muhammed godina tek dvan’est ima
On pomaže stricu i u trgovačkim poslovima.

Muhammed je putovao sa amidžom svojim mnogo
Pomag’o mu od sveg srca i više no što je mog’o
Putujući s njim je proš’o Nedžd i Hidžaz i Tihamu
Obreo se u dalekoj Palestini i u Šamu.

Ali kuda god je iš’o svugdje Mu se svako divi
Pamtiće Ga i Behira iz Busre sve dokle živi
Ovaj monah svakom zgodom putnike ugostit’ gleda
Pa je tako upoznao i dječaka Muhammeda.

Začuđen je i zadivljen ovaj čovjek ostajao
Zbog pitanja koja mu je ovaj dječak postavljao
Ubrzo je prepoznao – na osnovu znanja svoga
Najavljenog Posljednjega Resula Allahovoga.

Zadivljen je i zamišljen. Spoznaja ga brine ova
Pa podukrad pozva sebi amidžu Muhammedova
I reče mu nek’ se odmah sa Dječakom kući vrati
Jer bi mogli – kao i on – dušmani Ga prepoznati.

Ebu-Talib ovog mudrog hrišćanina savjet shvaća;
Rasproda sve tu, u Busri, pa se žurno kući vraća
Da do kraja svog života – k’o zjenicu oka svoga
Čuva dragog svog bratića – sina Abdullahovoga.