Žarko sunce sa nebesa po vrelome pijesku pali
Sve se živo u hlad sklanja, a karavan jedan mali
Iz Mekkei-Mukerreme ka Jesribu pravac drži.
Ne gleda na vreli pijesak ni na sunce koje prži.

Šta je ono što ga vodi, što mu takvu snagu daje
Da prezire opasnosti, da tegobe ne priznaje!
Šta je ono što pokreće dvije žene i dijete
Kroz samoću, kroz pustinju – gdje nesreće stalno prijete.

To je majka budućega, Zadnjeg Božjeg Poslanika
Zaželjela da upozna Muhammeda – svog jedinka
S rođacima i sa gradom gdje je mezar voljenoga
Abdullaha – njenog muža – oca Muhammedovoga.

Vreo pijesak, kamen, vjetar, sunce peče, mozak vrije.
Put pretežak, žeđ pustinjska, a znoj stalno kipti, lije.
Zrak usijan titra, trepti. Oči samo pustoš vide.
A karavan ovaj mali ipak naprijed ide, ide.

Kada nakon bezbroj muka, na izmaku svoje snage
Ugledaše u daljini Jesriba konture blage
Nesta žeđi i umora. Osvježenje dođe svima.
Pohitaše svome cilju bržim, življim koracima.

U Jesribu On doživi mnogo sreće i veselja.
Tu nauči i da pliva, steče mnogo prijatelja.
Bujne bašče, sočne hurme, pitomina, cvijeće, boje
Učiniše da zavoli Jesrib kao nešto svoje.

Tu, na dobru En-Nabige iz plemena Benu Nedždžar
nalazi se trećeg člana porodice ove – mezar.
I dan-danas s ponosom će i starac i mladić svježi
U Medini da pokaže mjesto gdje Abdullah leži.

Jednog dana, pred povratak, puna bola velikoga
Hazreti Amina uze za ručicu sina svoga.
Povede Ga polagano pa nad jednim grobom stade
Tad joj jecaj sa usana a suza sa lica pade.

„Šta je, majko“ – zažubori nježnim glasom dječak mali.
„Zašto plačeš nad tim grobom? Koga su tu pokopali?“
Tad i njegov zvonki glasić zatreperi i zagrca
Jer osjeti i On tugu u dubini svoga srca.

Majka plače, a Muhammed pritisnuo rukam' grudi
K'o da želi da savlada snažnu tugu. što se budi.
Zamagli se Njegov pogled – kao da je njime rek'o
„Plači, majko, i ja plačem jer osjećam naš je neko!“

Iz očiju njih oboga potok čistili suza lije
A vrela ih zemlja prima i žudno ih pije, pije.
Tad se razli polagahno divan miris na sve strane,
I zapiri svježi vjetrić kakvog nema u te dane.

Kao da su ovaj miris, ovaj vjetrić i svježina
Osjećali šta osjeća i Muhammed i Amina
Pa su htjeli da ublaže teške boli ovih rana,
Da uklone suze s lica i gorčinu sa usana.

Ko bi znao da će ovo jedini im susret biti,
Da se više nikad neće ni ovako okupiti!
K'o bi znao da će brzo niz obraze ove svježe
Poteći još gorče suze, da će rane biti teže!

Ko bi znao da će brzo ovaj dječak što mu sada
Mirisna k'o amber suza po očevom grobu pada
Pred udarcem novim, težim proliti sve svoje suze
Na povratku – u Ebvau – njemu smrt i majku uze.

Oca nije ni vidio. Njemu je sve majka bila
Svo veselje i sva snaga, oslonac i dobra vila.
Ali kao da je udes uzeo ga na svoj nišan:
Sa nepunih šest godina ostao je sam mališan.

I kasnije, kada god je ovim krajem prolazio
Zastaj'o je u Ebvau i potoke suza lio.