Kada je trebalo preduzeti povlačenje granične linije za područja Tržac,338 Ostrožac,[1] Bihać, Brekovicu[2] i Drežnik,[3] koja se nalaze na lijevoj strani Korane, austrijska delegacija je neočekivano istupila sa zahtjevom da prije toga treba »da se poruše Furjan,[4] Drežnik, kula čifluka Lapac,[5] i ruševine Boričevca iako su iz temelja bile obnovljene«.[6] Po mišljenju Marsiljija i njegove pratnje bilo je neophodno porušiti ova utvrđenja »jer su to bila stalna žarišta smutnji i sukoba između dviju krajina«. Turska delegacija, koja je bila sasvim iznenađena ovakvim zahtjevom svojih partnera, u početku se energično suprotstavljala. Nekoliko dana potrajao je spor među komisijama, objašnjavanje, ubjeđivanje. Ali rješenje problema nije se ostvarivalo, situacija se, šta više zaoštravala. Kako nijedna strana nije popuštala, prihvaćen je prijedlog da se čitav posao razgraničavanja odloži za četiri mjeseca, kako bi komisije imale vremena da se konsultuju sa pretpostavljenima, da izmijene svoje stavove.

Tokom ova četiri mjeseca turskoj komisiji je postalo jasno da je zahtjev njihovih kolega Austrijanaca osnovan i opravdan i da zato neće odustati od njega. Osim toga tu je bio i peti član mirovnog ugovora, kojim se komisijama za povlačenje granične linije naređuje »da poklone krajnju pažnju i brigu miru i bezbjednosti podanika dviju strana, te neka bez sporenja i pristrasnosti razluče na najbolji način zemlje dviju strana«, pa su konačno pristali na zahtjev Austrijanaca da se ponovo poruše popravljena od navedenih utvrđenja, a ono što je porušeno da ostane u stanju u kakvom se nalazi, da se tamo više ne podižu nikakvi novi objekti. Ali, pozivajući se opet na ugovor o miru, ni na koji način ne smije biti ometano podizanje kuća i gospodarskih objekata, mirno stanovanje i bavljenje svim vidovima poljoprivrede. U tom smislu donesena je i punovažna odluka, pa se nakon toga moglo pristupiti razgraničavanju i ovog područja.

Povlačenje granice za prethodno područje završeno je na utoku rječice Gnojnice u Koranu. Odavde je granica išla rijekom Koranom sve do mjesta sjeveroistočno od Furjana, gdje je prelazila na lijevu stranu Korane i prva humka za ovo područje postavljena je »pored hrasta u neposrednoj bli zini Korane, naprema maloj adi,[7] između šklopskog[8] i šturlićkog prelaza.[9] Sljedeća, druga humka nalazila se u Koranskom lugu,[10] »pored jednog hrasta,... između dva brijega«. Granica odavde prolazi »podno Radovanove kose«,[11] gdje je »pored jednog brijesta, na mjestu blizu potoka Hurjašnica«[12] postavljena treća humka. Četvrta humka bila je pored jednog velikog hrasta u podnožju brda, »na mjestu gdje se izlazi iz Furjanskog luga,[13] na ovoj strani potoka Privrilice«.[14] Peta humka nalazila se »na putu, između bukovog i hrastovog stabla«, a kao šesti pogranični znak uzet je jedan golemi hrast »sa četiri rašlje«. Sedma humka postavljena je na brdo zapadno od Furjana i naprema njemu. Ostaci razrušenog Furjana[15] ostali su na lijevoj strani granične linije — na teritoriju Osmanske Carevine. Osma humka nalazila se blizu breze koja je postojala »između izvora Furjašnice i Brezovog polja,[16] deveta »pokraj hrasta, na rubu padine naprema planini Mašvini«[17] a deseta »u šumi, između dvije jame«. Granica odavde izbija u polje sela Lipovac koje se tada nazivalo Rudeničko polje.[18] U ovom polju, koje razdvaja planine Mašvinu i Bliznice[19] postavljene su, pored puta koji ide poljem, i sljedeće tri humke. Četrnaesta humka se nalazila između planine Bliznice i Rudeničkog polja, odakle granična linija produžava prema planini Bliznici. Petnaesta humka postavljena je na putu u podnožju ove planine, odakle se granica uspinje na njen sami vrh, na kojemu je, pored jednog hrasta, postavljena šesnaesta humka. Odavde granična linija silazi niz Bliznicu i u njenom podnožju, na mjestu koje je tada nosilo naziv Delibašin razboj,[20] postavljena je sedamnaesta humka. Granica odavde prelazi preko Lunbardaničkog druma, zalazi u Rakovičko polje,[21] u kojemu je postavljena osamnaesta humka, devetnaesta se nalazila »na ravnom prostoru, na mjestu gdje se prelazi preko malog potoka«,[22] a dvadeseta je bila postavljena »na gornjoj strani potoka Rakovica«,[23] odakle je »jednu osminu sata granica spomenuti potok«, pa je dvadeset i prva hum ka postavljena na platou iznad potoka.[24] Granica prelazi ovo uzdignuće i silazi u ravnicu, pa je dvadeset i druga humka postavljena pored puta, a dvadeset i treća, u istom smjeru, iznad samog izvora Grabovca,[25] nedaleko od puta i s njegove lijeve strane. Granica odavde vodi prema brdu u čijem je podnožju postavljena dvadeset i četvrta humka, »kod hrasta, također na gornjoj strani spomenutog Grabovca«. Dvadeset i peta humka nalazila se »između brda i izvora spomenutog Grabovca«, dvadeset i šesta »u blizini Šarčodola«[26] dvadeset i sedma pored starog druma »uz jedan hrast sa dvjema rašljama, između dvije jame«, dvadeset i osma, idući odavde prema Ruji, koja se u ono vrijeme nazivala Runavica,[27] »uz stablo breze, također između dvije jame«, a dvadeset i deveta u podnožju ovog brda, također između dvije jame. Granična linija ovog područja završena je tridesetom humkom, koja je bila postavljena pored jednog hrasta ispod puta nad Koranom, na mjestu koje se i danas naziva Mlinski prelaz.[28]