Ako dobro proučimo život Božjeg Poslanika
Naći ćemo dosta čudnih događaja i prilika:
Sjetimo se blagostanja koje s Njim Halimi dođe
Ili štošta što se zbilo hidžretiti kad On pođe.

Sjetimo se da On nije ni časka u širku bio
Da nikada nije ni kap alkohola okusio
Da nikada ne pojede ni komadić mesa kakvog
Brava, deve, govečeta, nekom bogu žrtvovanog.

To je bio Njegov život. Njegov svijet, bit Njegova
Svakodnevna srž Njegovih: djela, riječi, misli, snova!
Da Mu nije sami Allah učitelj u svemu bio
Sigurno bi, makar ikad, neki grijeh počinio.

Kasnije, na pragu svojih četeresetih godina je
Doživljav’o štošta čudno – ni sam nije znao šta je:
Nije mog’o ni do pasa nag nijednog časa biti,
U nesvijest jednom pade kad se htjede obnažiti.

Ponekada, vraćajuć' se sa Hira'a svojoj kući
Gdje je često boravio u miru razmišljajući
U tišini odsvud čuje – manje ili više glasno
Svoje ime: "Ja Muhammed, ja Muhammed" sasvim jasno.

Ponekad se dešavalo daje čuo kako tvrdo
Kamenje kraj kojeg ide, stabla ili cijelo brdo
Zanosno, u horu uče – i tad bi Mu zastao dah:
"Essalatu vesselamu alejke ja Resulallah"!

Pa ko može biti pošten i pametan a ne reći:
"Muhammed je Resulullah – ljudskog roda sin najveći”!
I ko može, i ko može – ako ima trun Islama
Da ne voli Muhammeda više nego sebe sama!