Ono što je napisano u ovoj ispravi potpuno odgovara izvornom tekstu. Napisao je rob božji Alauddin Sabit,[1] kadija u gradu Sarajevu. Neka mu bude oprošteno!

(pečat: Sabit)

GRANICE BOSANSKOG VILAJETA

Pošto se granica Srema završava na mjestu gdje se rijeka Bosut svojim starim tokom ulijeva u rijeku Savu, odakle započinje granica Bosne, to je — prema carskoj ahitnami — rijeka Sava granica između dvije strane, od mjesta gdje se rijeka Bosut ulijeva u Savu do mjesta gdje se s bosanske strane rijeka Una ulijeva u Savu i zbog toga nije potrebno da se postavljaju nikakvi drugi znakovi. Granica je zapisana i prihvaćena tako da od početka granice, uzvodno do rijeke Une, teritorij zvorničkog i bosanskog sandžaka i obala Save s lijeve strane ostaju pod dominacijom Visoke Porte, odnosno od rijeke Bosuta uzvodno do nasuprot mjesta gdje se rijeka Una ulijeva u Savu, teritorij sandžaka Srema, Požege i Začasne[2] i obala Save s desne strane ostaje pod dominacijom austrijskog cara. Od ušća Bosuta, uzvodno do rijeke Une, rijeka Sava i ostrva koja se nalaze u njoj u vrijeme nagodbe, zavedena su kao zajednička. Pošto je jedan od uslova mira da se ona ravnopravno koriste kako za riječni saobraćaj tako d od strane podanika obiju država, opis i objašnjenje ostrva (ada) je kako slijedi:

—           Račanska ada, četiri sata uzvodno od Bosuta, blizu lijeve (bosanske) strane;

—           Županjska ada, dvanaest sati odatle, također blizu lijeve strane;

—           Rastovačka ada, šest sati odatle, blizu desne strane;

—           Brodska ada, nasuprot Brodu, deset sati odatle, također blizu lijeve strane, koja je evakuisana i na kojoj su porušeni šančevi i vojničke nastambe, a ratni materijal uklonjen. Poslije dugog raspravljanja, kada je Visoka Porta uputila Beču ilam, stiglo je naređenje austrijskog cara njegovom opunomoćeniku za granice[3] da se uklone topovi i ostali ratni materijal na ovom ostrvu, a poruše rovovi i vojničke nastambe, i da i ovo ostrvo, poštujući sporazum, bude nenastanjeno i zajedničko kao i ostala, pa je na licu mjesta postupljeno u duhu toga naređenja i ostalo je zajedničko. Odavde do Jasenovca više nema nikakvih riječnih ostrva, a ukoliko se kasnije pojave, biće opet zajednička. Na ovaj način je rijekom Savom do rijeke Une precizirana granica Bosne.

GRANICA RIJEKOM UNOM

Kada se došlo u spomenuti Jasenovac, gdje se sastaje rijeka Una sa Savom, i kada je održano vijećanje sa svim prvacima i izvršeno razgledanje (terena), konstatovano je da se palanka desnom stranom svoje dužine prostire obalom Save, a njena lijeva strana i zaleđe dodiruju se sa njenim njivama i obradivim zemljištem, da je prostor ispred kojega se Una ulijeva u Savu ravnica, koja zbog uzdignutosti suprotne obale koja je pod austrijskom upravom, nije osigurana od poplava i da se na završetku rijeke Une, gdje se ona svojim starim tokom ulijeva u Savu, nalaze visoka, šumovita brda i jedno ogromno, suho drvo. A pošto je ova obala ušća u Savu nizinski prostor, a Sava i Una se izlile, od same palanke Jasenovac prema Dubici nastala su na jasenovačkoj zemlji izvjesna jezera. Pošto se prostor ispred palanke, zbog kojega je nastao spor, ne nalazi unutar pravog, stalnog toka rijeke Une, ne može se ubrajati u riječna ostrva pod upravom austrijskog cara nego treba da se tretira kao jasenovačka zemlja. Ali, kada su oni taj prostor tretirali i uveli kao riječno ostrvo, i kada je od strane Visoke Porte o tome upućen ilam u Beč, od strane austrijskog cara naređeno je njegovom opunomoćeniku za granice da spomenuta ada, zbog riječnog saobraćaja, zbog mira i bezbjednosti jasenovačkog garnizona i stanovništva, poštujući sporazum, pripadne Visokoj Porti, pa pošto je ovaj odustao, spor je otklonjen i to je došlo pod vlast (Visoke Porte). Između Jasenovca i tvrđave Dubice, .koja je od njega udaljena tri sata hoda i čije se zemlje ovom obalom rijeke Une nastavljaju jedne na druge, nema nikakve kule niti građevine. Od Dubice do Kostajnice, koja je udaljena tri i po sata hoda, nalazi se jedan mlin, napuštena kula Slubin, ruševine kule Drenovice i, blizu Kostajnice, kula Soko, koja je ispražnjena i predana Visokoj Porti. Odatle više nema građevina nego se njihove zemlje nastavljaju jedne na druge. Od Kostajnice do tvrđave Novi, koja je udaljena pet sati hoda, ovom obalom rijeke Une zemlje Kostajnice i Novoga, koji su ostali Visokoj Porti, također se nastavljaju jedne na druge.

SPOR OKO NOVOGA I GRANICE ZEMALJA TVRĐAVE BUŽIM ODAKLE JE ZAPOČETO POVLAČENJE GRANICE

Kada je trebalo da se pređe preko Une u Novom i razgraniče njegove prastare zemlje s one strane, opunomoćenik austrijskog cara, grof Marsilji, riječima: »Te zemlje pripadaju ojačanoj tvrđavi Novi Novi« — nije pristao na razgraničenje da [te zemlje] pripadnu Visokoj Porti. Pošto je bilo nužno da se o tome obavijeste prijestonice i sačeka odgovor, složno je donesena odluka da se, osim navedenog spornog područja, pristupi razgraničavanju ostalih graničnih krajeva. Izašavši na brdo Klepalo, gdje se završavaju zemlje Novoga, s desne strane prostirale su se zemlje austrijske tvrđave Gvozdanski, a s lijeve strane zemlje turske tvrđave Bužim. Kako su se njihova područja dodirivala a nisu bila razgraničena, to je na spomenutom mjestu, radi razdvajanja zemalja i povlačenja granice, po zakonu i prema carskoj ahitnami, u prisustvu svih prvaka i vojske dviju strana, iskopana i postavljena prva humka tvrđave Bužim.

Odatle naprijed i na putu jedna humka,

—           odatle, idući prema brdu Zvanom Radović, kroz područje Gornje Jamnice, na desnoj strani puta jedna humka;

—           odatle humka u blizini klanca, s desne strane puta, pokraj jablanovih stabala;

—           odatle humka na starom putu, na polovini doline Da-brnja, koja se nalazi također na području Radovića;

—           zatim humka lijevo od vrha spomenutog brda Radović;

—           odatle, opet na području brda Radović, postavljena je sljedeća humka na desnoj strani puta, tako da joj se s lijeve strane nalazi voda Dabrnja;

—           zatim na vrhu brda Radović, a s lijeve strane puta, jedna humka;

—           zatim humka na vrhu brda poznatog pod nazivom Jamnik;

—           zatim humka blizu jezera poznatog pod imenom Hr-đevac, lijevo od spomenutog Jamnika;

—           zatim humka u istom smjeru na vrhu brda zvanog Dvorac, između voda Čava i Ljubina, među dva puta;

—           zatim humka na desnoj strani puta, na mjestu zvanom Jelova gora;

—           zatim humka na lijevoj strani puta, na mjestu pod nazivom Metle, nasuprot tvrđavi Bužim;

—           zatim humska na mjestu zvanom Bukov klanac, s desne strane puta, na prostoru gdje se sastaju putovi iz Bužima i Gvozdanskog;

—           zatim humka na prostoru između dvaju putova, na vrhu brda Nikolin klanac;

—           zatim humka na desnoj strani puta zvanog Nikolina kosa;

—           zatim humka blizu potoka Nikoline kose;

—           zatim se pređe potok, pa granica ide putom, a onda humka u dolini Radašnice, na desnoj strani puta;

—           zatim se iziđe iz doline Radašnice, pa humka blizu bunara Grabovac, na lijevoj strani puta;

—           zatim humka na mjestu zvanom Radačke ravnice, desno od puta;

—           zatim humka na mjestu zvanom Stara stražbenica, na lijevoj strani puta;

—           zatim humka s lijeve strane puta, na granicama Gunjevca i Stražbenice;

—           zatim humka na spomenutom brdu Gunjevac, na desnoj strani puta;

—           zatim humka na brdu poznatom pod nazivom Radonića glavica, na mjestu kojemu je s desne strane Jasenov potok, a s lijeve strane Babica potok;

—           zatim još jedna humka na spomenutoj Radonića glavici, koja se nalazi također između dva navedena potoka;

—           zatim humka lijevo od brda zvanog Babina glavica;

—           zatim humka blizu potoka Vrh planine, a na lijevoj strani puta Virstov potok;

—           zatim je postavljena ogromna humka blizu jednog visokog stabla, a na mjestu pod nazivom Redžepovac, drugim imenom Rujska. Ispred nje je sasječeno drveće.

Kada se dođe brdu Grabovac, tačno naprema humci koja je postavljena na spomenutom Redžepovcu, postavljena je, također kao granični znak, velika humka u blizini jednog ogromnog hrasta, nakon što je i tamo sasječeno dosta stabala i okolina raščišćena tako da se vide suprotne planine. Odatle je stara granica, zaveden je i prihvaćen pravac granice prema stablu oskoruše, koji će razdvajati i označavati zemlje dviju strana. Pokraj stabla spomenute oskoruše postavljena je velika humka;

—           odatle preko planina postavljena je, naprema ovoj, humka na rubu šume, a granica je Brestov potok i potok Bojna;

—           odatle do starih razvalina tvrđave zvane Bojnik postavljeno je šest humki koje su blizu jedna drugoj, na desnoj i na lijevoj strani puta. Pošto se spomenute razvaline nalaze između tvrđava Bužim, koji je na turskoj i Gvozdansko, koje je na austrijskoj strani, stanovništvo obiju granica vuklo je svako na svoju stranu. Svaka strana je tvrdila da je to njihova zemlja od pamtivijeka, zbog čega je došlo do velike prepirke koja je prouzrokovala zastoj od dva dana. Da bi se otklonio nesporazum, uz pristanak obiju strana i uz sagla-snost obaju opunomoćenika za granice porušeni su još postojeći ostaci [Bojnika]. Samo je mjesto, gdje se nalazi napola porušena kula, ispunjeno zemljom i kamenom, pa je, kao ogromna humka, postalo granični znak.

—           Zatim humka tačno nasuprot, u dolini pod nazivom Kurjašnica;

—           zatim, nedaleko, humka na brdu Kolon, u blizini jednog brijesta;

—           zatim, također nedaleko, humka na desnoj strani puta;

—           zatim humka blizu potoka Grabovac, s desne strane puta;

—           zatim humka na brdu Ćehajina kosa;

—           zatim još jedna humka na brdu Ćehajina kosa;

—           zatim je, ponovo na Ćehajinoj kosi, označeno jedno veliko drvo i pokraj njega je postavljena humka;

—           zatim humka na mjestu gdje se sastaju rijeke Čemernica i Bakota,

—           zatim, dolazeći Ivaniš potoku, humka na lijevoj strani puta;

—           zatim je postavljena humka na brdu Ivaniš kosa. Tu se završavaju granice tvrđave Bužim.

GRANICE ZEMALJA TVRĐAVE VRNOGRAČ

Prva humka postavljena je blizu Šahinovog potoka;

—           odatle je granica Šahinov potok, pa humka naprema Šahinovom grobu, na rubu doline;

—           zatim humka upravo pored Šahinovog groba;

—           zatim humka na brdu Dabrina, desno od puta;

—           zatim humka na mjestu gdje zaokreće put na brdu Krivaje, lijevo od druma zvanog Lunbardanik;

—           zatim humka ponovo na brdu Krivaje, lijevo od puta;

—           zatim humka na nizbrdici ikoja vodi potoku;

—           zatim humka kada se dođe do same strmine;

—           zatim humka uvrh Bukovog potoka, na mjestu pod nazivom Sazinska kosa;

—           zatim humka na Sazinskom brdu blizu Bukovog potoka. Spomenuti potok je uz pristanak obiju strana prihvaćen i ubilježen kao granica sve do svog utoka u rijeku Glinicu, a rijeka Glinica je također prihvaćena i ubilježena kao granica sve do mjesta gdje se ulijeva u Glinu. Kada se dođe do tog mjesta, na prostoru gdje je ušće, postavljena je jedna visoka humka, a zatim je označeno i nekoliko visokih drveta. Odatle je granica rijeka Glina do mjesta pod nazivom Ponikle, gdje se u Glinu ulijeva potok Podzvizd. Tu se završavaju granice spomenute tvrđave.

GRANICE I ZEMLJE TVRĐAVA KLADUŠA I OD DAVNINA PORUŠENOG PODZVIZDA

Od mjesta gdje se u Glinu ulijeva spomenuti potok Ponikle,[4] granica je ponovo rijeka Glina. Pošto se rijeka Rabinja, koja dolazi s lijeve strane i ulijeva se u Glinu, nalazi, idući prema njenom izvoru, upravo na rubu starih zemalja spomenutih tvrđava, to je i ova rijeka prihvaćena kao granica. Pošto je uz saglasnost svih prvaka i vojske obiju strana postavljena velika humka na mjestu gdje se (Rabinja) ulijeva u Glinu, i kada se rijekom Rabinjom dođe do njenog izvora, zemlje tvrđava Kladuša i Podzvizda razgraničene su dvjema navedenim rijekama i završavaju se na izvoru (Rabinje).

GRANICE ZEMALJA ODAVNO PORUŠENOG CETINA, POPRAVLJENOG CAZINA, PEĆI I TRŽCA DO NA RIJEKU KORANU

Naprema izvoru spomenute rijeke Rabinje, na rubu šume, postavljena je jedna humka;

—           zatim humka pokraj velikog hrasta, na putu poznatom pod nazivom Cetinovo bilo;

—           zatim je postavljena humka na desnoj strani puta Cetinova bila, na otvorenom prostoru, koji je livada poznata pod nazivom Kabilovo razbojište;

—           zatim su obje strane prihvatile granicu tako da do mjesta gdje se rijeka Gnojnica ulijeva u rijeku Koranu, gdje je svršetak granice, sva polja, livade, otvorena i ravna mjesta, koja se nalaze s desne strane — na području tvrđave Slunj, ostaju pod dominacijom austrijskog cara, a sve visoke planine na lijevoj strani, također do spomenute rijeke, ostaju pod upravom Visoke Porte. Ali, kada se od humke na spomenutom otvorenom prostoru zvanom Kabilovo razbojište, podnožjem planine izbije na livade, preko vode Grabovac, na desnoj strani puta, blizu jednog visokog drveta, postavljena je velika humka tako da joj se humka Kabilova razbojišta nalazi tačno nasuprot;

—           zatim je, padinom niz brdo, opet na obali rijeke Grabovac, postavljena velika humka;

—           zatim se ponovo pređe (Grabovac), a onda, preko brda, humka nasuprot rijeci Krleduši;

—           zatim humka pokraj breze blizu rijeke Krleduše;

—           zatim humka uvrh selišta Gnojnice, pokraj jednog drveta;

—           zatim humka na rubu selišta Gnojnice;

—           zatim se ponovo zaokreće, pa jedna velika humka na selištu Gnojnice, pored jednog hrasta na rubu brda;

—           zatim se putom zalazi u planinu i na mjestu gdje se rijeka Gnojnica ulijeva u rijeku Koranu postavljena je, u planini, velika humka, čime su na opisani način razgraničene i dovršene stare zemlje spomenutih tvrđava na ovoj strani rijeke Korane.

POVLAČENJE GRANICA I OZNAČAVANJE STARIH ZEMALJA TVRĐAVA TRŽAC, OSTROŽAC, BIHAĆ, BREKOVICA I DREŽNIK, KOJE SU NA ONOJ STRANI RIJEKE KORANE

Kada se prešlo preko spomenute rijeke i naumilo započeti razgraničavanje navedenih zemalja, opunomoćenik austrijskog cara grof Marsilji, trojica generala koji su se nalazili s njim i ostali pouzdanici austrijskog cara, u svom odgovoru i zajedničkom stavu zahtijevali su da se poruše Furjan, Drežnik, kula čifluka Lapac i ruševine Boričevca, iako su iz temelja bile obnovljene, jer su to bila stalna žarišta smutnji i sukoba između dviju krajina. Usljed spora oko njihovog rušenja i našeg odbijanja [da se poruše] mnogo dana smo se zadržali na tom mjestu i zatezali, i zbog spomenutih zemalja poslovi oko granica su odgađani četiri mjeseca. Kada su ponovni spor i podvojenost dviju strana postali jasni i očigledni, svi prvaci i stanovništvo islamske krajine smatrali su ispravnim i insistirali su na tome, da pored u dva navrata donesenih šerijatskih rješenja, u petom članu carske ahitname izričito stoji da opunomoćenici dviju strana, koji su određeni za povlačenje granica, treba da otklanjaju nesporazume, pa je izdato pismeno rješenje da u smislu šerijatske odluke navedene ruševine ostanu u svom razrušenom stanju i da se u njima ne podižu građevine, ali da se, u smislu ahitnama, ni na koji način ne smije ometati podizanje kuća i nastambi oko njih, stanovanje i bavljenje gospodarstvom i zemljoradnjom.

Poslije svega ovoga prešli smo preko Korane pa je postavljena humka pored hrasta u neposrednoj blizini Korane, naprema maloj adi, između šklopskog i šturlićkog prelaza;

—           zatim humka pored jednog hrasta u Koranskom lugu, između dva brijega;

—           zatim humka pored jednog brijesta, na mjestu blizu potoka Hurjašnica, podno Radovanove kose;

—           zatim humka pored velikog hrasta podno brda, na mjestu gdje se izlazi iz Hurjanskog luga, na ovoj strani potoka Privrilica;

—           zatim humka na putu, između bukovog i hrastovog stabla;

—           zatim je označeno jedno veliko hrastovo stablo sa četiri rašlje;

—           zatim je postavljena humka pokraj stabla graba, na brdu naprema Furjanu. Ruševine Furjana ostaju unutar islamske granice;

—           zatim humka pokraj stabla breze, između izvora Furjašnice i Brezovog polja;

—           zatim humka pokraj hrasta, na rubu obronka, naprema planini Mašvini;

—           zatim humka pokraj malog hrasta, u šumi, između dvije jame;

—           zatim humka kod hrasta na mjestu zvanom Rudeničko polje;

—           zatim humka pored puta, uz jedan visoki hrast, koji ima četiri rašlje, na mjestu pod nazivom Vrh Rudeničkog polja;

—           zatim humka pored hrasta, ponovo na spomenutom Rudeničkom polju;

—           zatim humka opet u Rudeničkom polju, pored hrasta;

—           zatim humka pored hrasta sa dvije rašlje, također u Rudeničkom polju;

—           zatim humka pored hrasta, između planine Bliznice i Rudeničkog polja;

—           zatim humka na putu ispod Bliznice;

—           zatim humka kod hrasta, na vrhu brda koje se zove tačno Bliznica;

—           zatim humka na mjestu pod nazivom Delibašin razboj, ispod spomenute Bliznice;

—           zatim se pređe preko druma Lunbardenik, pa humka na Rakovičkom polju;

—           zatim humka na ravnom prostoru, na mjestu gdje se prelazi preko malog potoka;

—           zatim na gornjoj strani potoka Rakovica, također jedna humka;

—           zatim je jednu osminu sata granica spomenuti potok, pa humka pored hrasta, na brdu koje se nalazi na onoj strani potoka;

—           zatim humka uz hrast pored puta u ravnici;

—           zatim humka pored malog hrasta na brdu iznad izvora Grabovca;

—           zatim humka pod brdom, kod hrasta, također na gornjoj strani spomenutog Grabovca;

—           zatim humka na prostoru između brda i izvora spomenutog Grabovca;

—           zatim humka blizu Šarčodola;

—           zatim humka pokraj starog druma, uz jedan hrast sa dvjema rašljama, između dvije jame;

—           zatim humka uz stablo breze, također između dvije jame, naprema planini Runavici;

—           zatim humka pored hrasta, opet između dvije jame, pod spomenutom planinom Runavicom;

—           zatim humka uz hrast ispod puta, upravo iznad Korane, na mjestu poznatom pod nazivom Mlinski prelaz.

Na onoj strani Korane stare zemlje navedenih tvrđava razgraničene su i završene na izloženi način.

OPIS POSTAVLJANJA ZNAKOVA I GRANICE POVUČENE GREBENOM PLANINA KOJE SU NASUPROT I KOJE SU MEĐE TVRĐAVA IZAČIĆ I BIHAĆ, KOJE SE NALAZE S OVE STRANE KORANE NAPREMA PLANINI PLJEŠIVICI

Prešavši preko spomenute rijeke postavljena je jedna ogromna humka na vrhu brda poznatog pod nazivom Pogledalac, koje gleda prema jezerima na planini Plješivici, koja su izvor rijeke Korane. Drveće oko nje je sasječeno;

—           odatle grebenom spomenute planine, pa humka na mjestu poznatom pod nazivom Koprivita kosa, iznad Željevskog puta;

—           zatim grebenom spomenute planine, humka na mjestu poznatom pod nazivom Vrh Plješivice, na putu Vrževit;

—           zatim također bilom planine, pa na putu za Farkašić, postavljena je humka nasred puta. Na spomenutom mjestu završavaju se granice planinama koje se nalaze naprema tvrđavama Izačić i Bihać.

OPIS POVUČENIH I UTVRĐENIH GRANICA GREBENOM PLANINA KOJE SU NASUPROT GRANIČNIM PODRUČJIMA I ZEMLJAMA KULE ORAŠAC, KULE ČIFLUKA LAPAC, PORUŠENE TVRĐAVE BORIČEVAC, TVRĐAVE STARA OSTROVICA I PALANKE KULEN-VAKUF

Kada se od humke na spomenutom drumu za Farkašić grebenom planina dođe do planine Kuk, postavljena je jedna humka na putu, u blizini Klupa;

—           zatim, idući također grebenom, humka na mjestu zvanom Visoka lokva, koja se nalazi na Mazinskoj planini;

—           zatim, ponovo grebenom planina, humka na mjestu pod nazivom Duga poljana, na lunbardaničkom drumu;

—           zatim je postavljena humka na mjestu zvanom Gradovita kosa sa Velikim Liscem. Tu se završavaju granice koje se nalaze naprema spomenutim graničnim područjima.

OBJAŠNJENJE RAZGRANIČAVANJA NAHIJE SRB, KOJA JE NENASTANJENA I KOJA SE NE OBRAĐUJE I NJENIH GRANIČNIH ZNAKOVA GREBENOM PLANINA, KOJI SU POSTAVLJENI ONAKO KAKO SU TO ZAKLJUČILI I ODREDILI STRUČNJACI I ISKUSNI I ODABRANI LJUDI POGRANIČNOG STANOVNIŠTVA

Od humke na spomenutom Velikom Liscu [postavljena je] humka na vrhu planine Čemernice, pored bunara;

—           zatim humka ponovo na planini Čemernici na mjestu poznatom pod nazivom Dabarštica;

—           zatim humka na vrhu planine poznate pod nazivom Kupiruha, koji se nalazi na završetku spomenute planine Čemernice;

—           zatim humka na vrhu poznatom pod nazivom Stražbenica, koji gleda prema nahiji Srb;

—           zatim je postavljena humka od kamena uvrh klanca Popina, na desnoj strani puta, uz jedno veliko stablo;

—           zatim uzbrdo i prema vrhu planine Popuštak, pa humka na jednom golom i dugačkom brdu;

—           zatim humka na jednom velikom kamenjaru, upravo na planini Popuštak, tako da su ove dvije humke blizu jedna drugoj i jasno se vide;

—           zatim se ide sasvim pravo grebenom planine Popuštak tako da potok Korita i njegove vododerine ostaju na desnoj strani. Kada se stigne paralelno sa Malom Popinom, postavljena je humka na jednom visokom brdu planine Popuštak, tačno naprema Maloj Popinii;

—           zatim pravo naprijed postavljena je humka na desnoj strani kamenitog vrha koji se zove Ravni Popuštak, tako da gleda na sve četiri strane.

Nahija Srb, kako su to zaključili i odredili iskusni i odabrani stanovnici graničnog područja, završava se na ovom području.

GRANICA PREMA HRVATSKOJ

Odatle se krenulo u Hrvatsku, ka tromeđi. Kada se, idući niz brdo, dođe do Vilin-klanca, postavljena je humka na kamenjaru, s lijeve strane puta, na rubu planine;

—           zatim je postavljena velika kamena humka na samom vrhu brda poznatog pod nazivom Crni vrh, drugim imenom Runava glavica, a drveće oko nje je sasječeno;

—           zatim niz brdo pa humka na mjestu zvanom Žujino polje;

—           zatim, idući uz brdo, humka na mjestu zvanom Rujnak;

—           zatim se iziđe na vrh brda Kita, pa humka pokraj njive;

—           zatim humka pokraj jednog hrasta, na mjestu poznatom pod nazivom Metiljavi dolac;

—           zatim humka na mjestu zvanom Bilo brdo;

—           zatim humka na mjestu poznatom pod nazivom Otonsko bilo;

—           zatim humka na otonskoj zemlji, usred njive s lijeve strane puta;

—           odatle se, preko rječice Kusac, uz brdo, iziđe na sami vrh pod nazivom Medvidija glavica, na vrhu brda pod nazivom Debelo brdo.

Pošto je spomenuto mjesto završetak starih zemalja tvrđave Zvonigrad,[5] koja je posjed austrijskog cara, a također završetak i zemalja tvrđave Knin, koja je posjed Mletačke Republike, gdje se njihove granice završavaju i dodiruju, i zato što je navedeno mjesto pogodno da bude razmeđe pokrajina triju strana, nakon što je, po šerijatu, zapisano mišljenje

—           pristanak i saglasnost dvojice opunomoćenika Visoke Porte, opunomoćenika austrijskog cara, opunomoćenika Mletačke Republike, kao i svih prvaka, starih, iskusnih i odabranih ljudi[6]

—           četvorica opunomoćenika predali su jedan drugome sened, izgrađena je jedna velika humka, bolja, ljepša i viša od ostalih humki, i postavljeni su posebni, izdvojeni pogranični znaci za sve tri strane.

Na izloženi način utvrđeno je i zapisano da od mjesta gdje se rijeka Bosut ulijeva u rijeku Savu do navedenog mjesta koje se nalazi u Hrvatskoj, lijeva strana granice i zemlje koje su u bosanskom graničnom području odvojene i razgraničene humkama, rijekama i brdima, pripadaju u potpunosti Visokoj Porti, a one s desne strane austrijskom caru.

Ali, pošto se povlačenje triju granica i spor oko Novoga otegao godinu dana,[7] padišahov opunomoćenik za pitanje Novoga — njegova ekselencija poštovani Ibrahim-paša, koji je poslanik Visoke Porte u Beču[8] — saopštio je i podvukao da je u pregovorima i dogovorima sa opunomoćenicima njegovog veličanstva cara Austrije odlučeno da se posredstvom i akcijom dvojice opunomoćenika što prije evakuišu i predaju područja Starog i Novog Novog i ostale tvrđave i palanke koje su zadržane, a koje će biti predane Visokoj Porti,[9] i da se krene u Temišvar i Erdelj.[10]

Naredbom valije pokrajine mi smo određeni da to započnemo, pa su između dviju strana međusobno razmijenjena potrebna dokumenta koja se odnose na tvrđave i palanke koje su već evakuisane i predane.

Pošto je donesena odluka da se sa znanjem i odobrenjem njegove ekselencije poštovanog i sretnog vezira Halil-paše[11] kada se, akobogda, riješi i spor oko Novog Novog, u naše hududname zavedu uslovi i stvar naših granica dovrši i napiše, izdat je ovaj huruf, koji smo mi jedni drugima potpisali i potvrdili pečatom, koji pokazuje da su, izuzimajući spor oko Novoga, na izloženi način povučene granice bosanskog pograničnog područja, koje je pod upravom Visoke Porte, i pokrajina Slavonije i Hrvatske, koje su pod upravom austrijskog cara.

Napisano osmog dana mjeseca safera godine 1112. po hidžri,[12]

Ovo je kaima, potpisana i pečatom proviđena, koju su napisali i objelodanili ćehaja njegove ekselencije Elči Ibrahim-paše Husein-beg, i muderis Ragib-efendija, koje je on, kao što je gore izloženo, odredio da ispitaju neriješene i sporne zemlje Starog i Novog Novog i ostalih, naknadno iskrslih spornih mjesta. Ona se niže navodi doslovno da bi se znale granice pomenutih zemalja kada, akobogda, bude doneseno konačno rješenje.

Kada je Visoka Porta uputila uzvišeni ferman presvijetlom Ibrahim-paši, koji je počašćen dužnošću poslanika Visoke Porte kod austrijskog cara, i kada mu je naređeno da sa carevim opunomoćenicima vodi razgovore i donese konačnu odluku o problemu Novog Novog koji je sporan, on je razgovarao sa carevim opunomoćenicima, i pošto je ocijenjeno umjesnim da se prethodno pribavi uvid o spornom mjestu, određen je sa njegove strane ovaj siromah[13] i čestiti Ralib-efendija, a sa strane austrijskog cara kavaljer Horštan, i to radi pribavljanja podataka samo o tom spornom mjestu. Bosanskom valiji je naređeno da odredi jednog čovjeka sa agama pograničnog područja, koji raspolažu svim obavještenjima o Novom, te da se, uz znanje sviju pribave podaci o Novom Novom koji je sporan, izvrši uviđaj na licu mjesta i to napiše.

Kada smo došli na sporno mjesto, zajedno sa alajbegom Bosne Hasan-agom i vrsnim poznavaocima problema Novoga: novskim dizdarom Arslan-agom, Novljaninom Mahmud-agom, odabašom Mahmudom Karamemićem, Topal Osman-agom, Novljaninom Hurem-agom, kalauzom Kara Mustafom i odabašom Murad-agom, koje je odredio bosanski valija, i sa mnoštvom ostalog stanovništva pograničnog područja, došao je također i ćesarov predstavnik Horštan, sa starim i iskusnim kršćanima, koji potpuno poznaju situaciju: Grujicom Žarkovićem,[14] Radojicom Šarovićem,[15] Radanom Lukačem[16] i sa ostalima, pa je održano vijećanje. U prisustvu svih postavljeno je pitanje: ima li ovdje gdje je ova novoizgrađena tvrđava i varoš zemlje Staroga Novoga i šta je predstavljalo mjesto gdje se nalazi ova tvrđava i varoš? Sve prisutne age pograničnog područja odgovoriše: »I na ovoj strani ima zemlje Staroga Novoga i njene su granice poznate. Ova tvrđava i varoš i podignuto mjesto — to su bile pojate, bašte i štale stanovnika Novoga«.

Da bi se odredile granice zemlje Staroga Novog, koji je na ovoj strani, uz saglasnost poimenice navedenih, u ovaj posao upućenih ljudi obiju strana, krenulo se, s gornje strane rijeke Une potokom Grabovac, drugim nazivom Kukavica,[17] prema strmom brdu, ka osušenim trešnjama;

—           odatle brdom do humke Klepala;

—           odatle iznad kuće Zahirovića četvrtoj humci;

—           (odatle) Radovića dolinom ka Klajinoj kući iznad vode Ogračnice;

—           zatim od potoka Ljubine preko planine putom ka rječici Žirovnici;

—           zatim nad kuću Kovačevića preko Gage;

—           (zatim) klancem Krivošije nad kuću Jajića;

—           zatim ispod kuće Stanica, preko potoka Grabovica, prema brdu Pavkovac i potoku Tisovica;

—           (zatim) granicom Novoga i Zrina, pokraj vinograda Hadimovića, na mjesto stare crkve;

—           (zatim) između Mlađanove i Cvitanove kuće rječici Divuši;

—           (zatim) rječicom Divušom do rijeke Une.

Granice Starog Novog na ovoj strani ubilježene su kako je napisano.

Pošto je presvijetli Ibrahim-efendija-kapidžibaša Visoke Porte i njen opunomoćenik za granice — izvijestio bosanskog valiju ovako: »Iako nema sumnje da riječna ostrva s gornje strane zemlje Novoga, na osnovu carskog ugovora, pripadaju Visokoj Porti, ali pošto Stari Novi nije evakuisan ostala su i ova ostrva«; on [bosanski valija] je izdao naređenje da oni i ova ostrva vide i popišu, pa su i ona, sa znanjem našeg kolege Horštana, razgledana i popisana:

—           najprije Ravnička ada, koja se zove i Ada Donje Varoši;

—           zatim Ošpurganova ada sa kulom,

—           zatim, naprema vrtilima, druga Ravnička ada,

—           zatim ada Struge,

—           zatim ada Reisa i Šaplića,

—           ratim druga ada Šaplića,

—           zatim ada Ahmeda Ljutića,

—           zatim Gluhina ada, koja se nalazi na mjestu gdje se sastaju rijeke Una i Sana,

—           zatim Radivojeva ada,

—           zatim Ada Gornje Varoši,

—           zatim ada Lješnica sa zidinama kule,

—           zatim ada Čakića [Čekića],

—           zatim, gore, ada Šestića.

Osim toga, od strane Visoke Porte saopšteno je presvijetlom Ibrahim-paši, koji je određen za poslanika u Austriji da je, suprotno carskoj ahitnami, naprema Jasenovcu podignut nanovo jedan čardak i izgrađena jedna palanka; da su u okolini bihaćkog pograničnog područja postavljeni čuvari u pet tvrđava, koje su od starina napuštene i razrušene, i kada je o tome razgovarao sa opunomoćenicima austrijskog cara, oni su zahtijevali da se ode, izvrši uviđaj na licu mjesta i sazna pravo stanje stvari. Od strane presvijetlog Ibrahim-paše određen je ovaj njegov sluga sa Ragib-efendijom; od strane njegovog veličanstva cara Austrije Horštan, a od strane njegove ekselencije bosanskog valije, pošto je o tome obaviješten, određen je i za ovaj posao alajbeg Bosne Hasan-aga. Kada smo sva četvorica sa pratnjom stigli, izvršili uviđaj na licu mjesta i popis, utvrđeno je činjenično stanje kako slijedi:

—           na mjestu gdje se Una ulijeva u Savu, naprema Starom Jasenovcu, jedan novopodignut čardak, čiji je donji dio od dizme, a ispod njega, sa dvije strane, dva šahi-topa na točkovima, a s gornje strane, na mjestu gdje otprilike može da dobaci top svojom kuglom, na obali rijeke Une, jedna palanka od dizme i šaranpoa, sa četiri tabije na četiri ugla, izgleda da je to bio unutrašnji bastion i da je porušen, u kojoj se nalaze direci za temelje od kojih je devet velikih, i 30—40 debelih dasaka, a napravljena je nova kuhinja i, također, i jedna oda, i postavljeni su čuvari; pred kapijom na obali rijeke jedan čardak i u njemu jedan šahi-top i tri mala topa, takozvane prangije;

—           u bihaćkom pograničnom području, naprema tvrđavi Vrnograč, postavljeni su u razrušenoj tvrđavi Pernik,[18] koja se nalazi na mjestu udaljenom otprilike četiri sata hoda, čuvari i jedan haber-top, napravljena je nova kapija unutrašnje tvrđave i nad njom mjesto od novih dasaka za čuvara;

—           naprema tvrđavi Kladuši, na mjestu (udaljenom) otprilike dva i po sata hoda, u ruševinama tvrđave Petrovac,[19] napravljen je novi čardak, s jedne strane podignuta ograda i postavljen haber-top i čuvari;

—           zatim na mjestu (udaljenom) dva sata od tvrđave Kladuše, na ruševinama tvrđave Krstinje,[20] napravljena je nova oda od čatme i postavljeni također čuvari;

—           naprema tvrđavama Mutnici[21] i Pećima,[22] na mjestu udaljenom otprilike po četiri, po pet sati, napravljen je na sve četiri strane ruševine tvrđave Kolkoč[23] dizme šaranpov, a u unutrašnjoj tvrđavi nova viseća kapija, dvije čatma-tabije, ispod kapije jedan novi čardak, postavljen je i jedan haber-top i čuvari;

—           blizu Bihaća, na mjestu udaljenom od Tržca dva, a od Ostrožca četiri sata hoda, napravljena je nova kapija na tvrđavi Kremen,[24] jedna nova oda od čatme, a postavljeni su i čuvari.

Ovo stanje je utvrđeno na licu mjesta.

Ćehaja Elči Ibrahim-paše, Husejin-beg i muderis Ragib Ali-fendija, koji je s njim zajedno zadužen za ovaj predmet, svojom kaimom proviđenom pečatom, saopštili su sljedeće: »U srijedu, 11. safera 1112. godine,[25] izvijestili smo sadašnjeg bosanskog valiju, njegovu ekselenciju sretnog i poštovanog vezira Halil-pašu i krenuli smo u Beč. Akobogda, kada tamo dođemo, izložićemo na opisani način kompletnu situaciju njegovoj ekselenciji Elči-paši, a on će razgovarati sa predstavnicima njegovog veličanstva austrijskog cara i kako god bude doneseno rješenje on će ga saopštiti«.

Kada je prepis kaime koju su oni poslali doslovno podnesen Visokoj Porti, stigla je carska naredba: »Dok spomenuti problem ne bude dogovoren na licu mjesta, dok ne bude uobličen [sročen] i dok tebi ne stigne obavještenje, treba da si nepokolebiv i odlučan u tome da tvrđava Novi sa svojom zemljom dođe pod upravu moje visoke vlasti; da narediš da čuvari novoizgrađenih tvrđava, i mjesta također, budu odstranjeni, a njihovi objekti uklonjeni, i da narediš da se ovaj moj uzvišeni ferman protokoliše u sidžilu sarajevskog suda tako da ne nastane mogućnost da odlaganjem i otezanjem bude zaboravljen«, pa su, početkom rebia drugog 1112. godine,[26] u smislu njenog sadržaja koji treba slijediti, od strane sadašnjeg bosanskog valije njegove ekselencije sretnog i poštovanog vezira Halil-paše, i u tu svrhu određenih ljudi, sa krajnjom pažnjom i brigom odmah napisani dokumenti Elči Ibrahim-paši, vice banu i karlovačkom generalu. Ali pošto još nije doneseno konačno rješenje, to je, na osnovu prispjelog uzvišenog carskog naređenja, zapisano i objašnjeno na ovom mjestu.

Napisano navedenog datuma.

Sve što je u ovoj ispravi odgovara stvarnom stanju u potpunosti, a ja sam ponizni rob Uzvišenoga Boga, Abđullah, zamjenik kadije, [zadužen] za granice pokrajine Bosne od strane onoga kome pripada zapovijed. Neka mu bude oprošteno! [Rob Halil, sadašnji muhafiz Bosne]

Pečat- Halil

Pečat: Abdullah

[2] Drugi naziv za Čazmu.

[3] Šef austrijske komisije za povlačenje granične linije bio je grof Alois Ferdinand Marsilji. Rođen je u Bolonji 1658. godine. Vanredno sposoban i široko obrazovan, već od 1681. godine stupa u službu austrijskog dvora. Godine 1683. pao je u tursko zarobljeništvo i tom prilikom naučio turski. Otkupljen je od Turaka 1684. u Budimu. Godine 1685. ponovo u službi Leopolda I, kao pukovnik, odbranio je od turskih napada Višegrad na Dunavu. Bio je na čelu austrijske komisije za povlačenje granica poslije Karlovačkog mira. Ostavio je dragocjene materijale, koji se odnose i na naše krajeve. Svi njegovi spisi nalaze se danas u Bolonji (up. Oswald Redlich, Geschichte Ősterreichs. Begonnen von Alfons Huber. Sechster Band. Ősterreichs Grossmachtbildung in der Zeit Kaiser Leopold I, Gotha, 1921, pp. 348, 355, 574, 605, 609; Baptistin Poujoulat, Geschichte des Osmanischen Reichs von der Eroberung Konstantinopels bis zum Tode Mehmeds II, űbersetzt und bis auf die neueste Zeit vortgesetzt von Julius Seybt, Leipzig, 1853, p. 160).

[4] Treba Podzvizd (Podzvizd, kraj, selo i potok. Ulijeva se u Glinu ispod seoceta Ponikve. Mještani ga nazivaju Podzvizdska rijeka).

[5] Izvonigrad — Zvonigrad. Ostaci starog grada Zvonigrada nalaze se zapadno od Pribudića, iznad Zrmanje i puta koji iz Knina vodi prema sjeveru.

[6] Muvekit je u svojoj Istoriji Bosne (Salih Hadžihuseinović — Muvekit, Tarih-i diyar-i Bosna, I, str. 574) donio dokumenat iz kojega vidimo ko su bili članovi komisija za povlačenje granica. Predstavnici triju država sastali su se na tromeđi, na Debelom brdu, sjeverozapadno od Knina. Tursku komisiju za granice sa Austrijom predvodio je kapidžibaša Visoke Porte Ibrahim-efendija, a za granice sa Mletačkom Republikom raniji silahdar-aga Osman. Od visokih turskih predstavnika prisustvovale su i sljedeće ličnosti: bosanski defterdar Mehmed-efendija; bosanski miralem Murad-efendija; timardefterdar Ali-efendija; bosanski miralaj Hasan-beg; kliški miralaj Ahmed-beg; zvornički miralaj Ahmed-beg; muteferrika-baša bosanskog divana Ahmed-aga; emin čauša Redžeb-aga; aga Glamoča Ali-aga; bivši aga Knina Jusuf-aga; kapetan Ostrovice Salih-aga; dvojica aga tvrđave Bilaj Ahmed-aga i drugi Ahmed-aga; aga Varcar Vakufa (Mrkanjić Grada) Hadžimahmutović Osman-aga; aga tvrđave Jajce Fadlulah-aga; aga tvrđave Livna Mahmud-aga i priličan broj »starih i uglednih ljudi islamske krajine«.

[7] Mirovni pregovori u Sremskim Karlovcima počeli su nominalno 2. a stvarno 13. novembra 1698. godine. Ugovor o miru između Osmanske Carevine i saveznika potpisan je 26. januara 1699. godine, izuzimajući Mletačku Republiku sa kojom je potpisan 7. februara. Komisije za povlačenje granica sastale su se na tromeđi kod Knina 15. avgusta 1699. godine (up. R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, III, str. 159), a povlačenje granične linije, izuzimajući sporno područje oko Novoga koje je riješeno tek 1703. god., završeno je sa Austrijom, 4. marta 1701. godine (up. i Rifaat A. Abou-el-Haj, The Format Closure of the Ottoman Frontier in Europe: 1699—1703, Journal of the American Oriental Society, 89. 3. (1969), p. p. 467—475).

[8] To je Elči hadži-Ibrahim-paša, kapidžibaša Visoke Porte, sultanov opunomoćenik za granice poslije Karlovačkog mira i poslanik na bečkom dvoru. Kasnije je postavljen na položaj namjesnika rumelijskog ejaleta. Godine 1115. po muslimanskoj eri (17. V 1703. — 5. V 1704.) smijenjen je sa ovog položaja i imenovan za namjesnika bosanskog pašaluka, poslije smijenjenog Dogramadži Mehmed-paše. Muvekit je zabilježio (str. 122) da je u njegovo vrijeme bilo mnogo četovanja i hajdučije »po područjima austrijske Kroacije«. Umro je u Beogradu (up. Alija Bejtić, Elči hadži-Ibrahim-pašin vakuf u Travniku. Prilog kulturnoj povijesti Travnika. Poseban otisak iz »El-Hidaje«, god. V, Sarajevo, 1942.).

[9] U rukopisu NB (str. 24), nalaze se, između ostaloga, i ove bilješke:

— evakuacija kostajničke kule, tj. kule Soko, 8. safera 1112. (26. jula 1700),

— evakuacija tvrđave Dubica, 9. safera 1112. (27. VII 1700),

— evakuacija palanke Jasenovac, 9. safera 1112. (27. VII 1700),

— evakuacija tvrđave Doboj, 16. safera 1112. (3. VIII 1700),

— razaranje i predaja Broda, 3. rebia I 1112. (20. VIII 1700),

— odlazak kapidžibaše Ibrahim-efendije u Temišvar iz brodskog polja 8. rebia I 1112. (25. VIII 1700).

U rukopisu Š (str. 20) ove zabilješke glase:

— 8. safera 1112. (26. VII 1700) postavljeni su neferi u kulu Soko, koja je došla pod sultanovu vlast i koju su, jer je ostala u granicama Visokog Carstva, evakuisali Austrijanci;

— 9. safera 1112. (27. VII 1700) postavljeni su neferi u tvrđavu Dubicu, koju su Austrijanci vratili i predali Visokom Carstvu;

— 10. safera 1112. (28. VII 1700) postavljeni su neferi u palanku Jasenovac, koju su Austrijanci vratili i predali Visokom Carstvu;

— 16. safera 1112. (3. VIII 1700) Visoko Carstvo je prihvatilo tvrđavu Doboj, koju su evakuisali Austrijanci i u nju su postavljeni neferi;

— 3. rebia I 1112. (20. VIII 1700) porušen je Brod i povraćen Visokom Carstvu;

— 28. rebia I 1115. (12. VIII 1703) povraćena je i predana Visokom Carstvu tvrđava Novi, koju su evakuisali Austrijanci.

[10] Ovaj sektor granice između Osmanske Carevine i Austrije završen je 4. februara 1701. godine (up. Rifaat A. Abou-el-Haj, op. cit. p. 470, not 16).

[11] To je bosanski namjesnik defterdar Köse Halil-paša. Zajedno sa bašbaki kulom Osman-agom bio je 1111. godine po Hidžri zadužen za povlačenje ove granične linije. Po Muvekitovom svjedočenju za vrijeme njegovog upravljanja Bosnom vladao je red i mir. Bio je umjeren i razborit, naročito u ophođenju sa podanicima, posebno kada je bilo u pitanju ubiranje glavarine. Godine 1115. po Hidžri ubijen je u tvrđavi Jaš (up. Salih Sadžihuseinović — Muvekit, Tarih-i diyar-i Bosna, p. p. 120, 121).

[12] Po WMVT odgovara 26. VII 1700. godine.

[13] Riječ je o Husein-begu, ćehaji Elči Ibrahim-paše.

[14] U rukopisima NB i Š ovo se ime može čitati Krujica Zaković, odnosno Zeković, u rukopisima TMA Krujica Zarković, odnosno Krujica Žarković.

[15] U rukopisu NB: Šarbović, u rukopisu Š: Šarojević.

[16] U svim rukopisima hududname najbolje čitanje: Radan Lukač.

[17] Potok Kukavica ulijeva se u Unu između sela Ivanjska i Dobretin, kao njena lijeva pritočica. Grebenom iznad ovog potoka ide današnja međurepublička granica, koja izlazi na Klepalo – brdo koje se nalazi zapadno od većeg brda Gaj, sjeverno od sela Ivanjska, a jugozapadno od Bosanskog Novog. Obraslo je hrastovinom i bukovinom. Prilazi mu se sporednim putom, koji iz Bos. Novoga vodi uz potok Glodinu. Naziv je dobilo, kako to pričaju mještani, zato što se na njemu nalazilo »klepalo« (primitivna naprava koja je služila za davanje signala za uzbunu, a sastojala se od daske obješene između dva stupa i drvenog čekića kojim je stražar lupao u tu dasku).

[18] Pernik, sjeverozapadno od Vrnograča, južno od Vrgin Mosta a istočno od Petrove gore.

[19] Petrovac, istočno od Vojnića a sjeverno od Velike Kladuše.

[20] Krstinja, sjeverozapadno od Velike Kladuše a južno od Vojnića.

[21] Mutnik, selo zapadno od Cazina i rječica Mutnica, koja se ulijeva u Koranu u blizini Tržca.

[22] Pekler - Peći, danas Pećigrad, na cesti Cazin – Velika Kladuša.

[23] Kolkoč — Klokoč, na lijevoj strani Gline, zapadno od Velike Kladuše a sjeverozapadno od Cetingrada.

[24] Ostaci ove tvrđave, Kremen-gradina, u topografskoj sekciji Karlovac, (izdanje Vojnogeografskog instituta, dopunjena 1954, 1 :100.000), nalaze se na desnoj strani Korane, istočno od Slunja.

[25] Po WMVT odgovara 29. VII 1700. god.

[26] Po WMVT odgovara 15. IX 1700. god.