PREPIS AHITNAME NJEGOVOG MOĆNOG CARSKOG VELIČANSTVA KOJA JE DATA AUSTRIJSKOM CARU

Neka je beskrajna hvala i slava, i bezmjerna zahvalnost, pohvala i veličanje onom uzvišenom, vječnom vladaru svijeta, gospodaru, velikom darovaocu, koji poklanja darove i nade, neka je on posvećeno iznad svake sličnosti i primjera, neka su njegova svojstva oslobođena od nedostatka prolaznosti, koji je, obiljem svojih dobročinstava i svojim sveobuhvatnim naklonostima, i izrazom svoje velikodušnosti i savršenih blagonaklonosti, a radi suzbijanja međusobnih nasilja, presijecanja međusobnih sporova i neprijateljstava, uklanjanjem incidenata i smutnji i dokidanja strahova i tlapnji, učvršćenja osnova vjere i regulisanja poslova naroda, čvrstine poretka situacije božjih robova i trajanja poretka stvari zemalja, mene učinio uzvišenim utočištem carstva i pravde, najvećim vladarem na licu zemlje, vratima utočišta sreće i blaženstva i povratištem uprijestoljenih vladara. Neka je na hiljade molitava i bezbroj najljepših pozdrava na sve uzvišene vjerovjesnike, a posebno na ponos ljudi i prvaka plemenitih božjih poslanika, zagovornika na Sudnjem danu, uzvišenog Muhameda-Izabranika — neka je na njega božja milost i spas — koji je, radi odredaba uzvišenog šerijata i izvršavanja zakona sunneta božjeg poslanika, učinio moju uzvišenu ličnost ukrasom prijestolja hilafeta, vladarem svijeta i uresom Sulejmanovog trona.

Ja sam sultan sin sultana i han sina hana, pobjednički sultan Mustafa sin Muhammed-hana, sina Ibrahim-hana, koji je, s božjom pomoću i njegovom blagonaklonom potvrdom, sluga i vladar najplemenitijih zemalja i mjesta, najblagoslovenijih gradova i staništa, Časne Meke, Svijetle Medine, blagoslovljenog Jerusalema, koji su strana prema kojoj se okreće cijeli svijet i mihrab usmjerenja svih naroda, i koji je vladar osvajač i car careva koji ukrašava zemlju; Istanbula, Jedrena i Bruse — triju gradova koji su predmet čežnje vladara; rajski mirisnog Šama; Bagdada — kuće sigurnosti; Egipta — jedinstvenog i neponovljivog uresa vijeka; cijele Arabije; blještavog Alepa; Iraka arapskog i persijskog; Basre, Lahse, Dejlema, Rakke, Mosula, Šebrizora, Vana, Dijaribakra, Zulkadirije, Kurdistana, Djurdjistana, pokrajine Erzeruma, Sivasa, Adane, Karamana, Magreba, Abesinije, Tunisa, Alžira, Tripolisa, ostrva Kipra, Rodosa, Krete, Sredozemnog mora, Crnog mora, ostrvlja i obala, zemlje Anadolije, pokrajine Rumelije i, posebno, tatarskih pokrajina, Dešti-Kipčaka, pokrajine Kaffe i svih plemena u tom području, zemalja Bosne, Temišvara, Beograda i njemu područnih tvrđava i utvrda, pokrajina Vlaške i Bogdanske, i mnogih krajeva i zemalja koje se ne mogu odrediti i opisati, čiji je sultanski akt naslovljen i ukrašen uzvišenom tugrom sultana dva kopna, besprimjernim naslovom jedinog halife i uzvišenom titulom hana dvaju mora.

Bez sumnje, iz zahvalnosti za ove blagodati i iz poštovanja prema božjoj zapovijesti, iz milosti prema božjim stvorenjima ovo je postalo neophodni dug za moju plemenitu ličnost.

Pošto sukob koji traje već šesnaest godina sa njegovim veličanstvom Leopoldom, ponosom velikih hrišćanskih starješina, izabranikom ponosnih hrišćanskih velikana, rukovodiocem poslova hrišćanskih naroda, moćnim i dostojanstvenim vladarom, dokazom slave i poštovanja, moćnim vladarem pokrajina Njemačke, Češke, Mađarske i Austrije, najkrupnijim i najpoštovanijim među vladarima hrišćanske vjere, rimskim imperatorom — neka mu se s božjom voljom sve njegovo završi s dobrom i na pravom putu, i neka mu Bog podari na najljepši način put ispravnosti i pravde —dovodi do stradanja podanika i ostalih nezaštićenih na objema stranama, to je, radi poboljšanja situacije podanika dviju strana i Sređivanja poslova zemalja, na obje strane, plemeniti uzor i ponosni glavnokomandujući, poredak svijeta, usklađivač reda među narodima, dubokoumni rukovodilac poslova naroda, oštroumni izvršilac važnih poslova ljudi, konsolidator temelja sreće i napretka, utvrđivač stupova blaženstva i uzvišenosti, usavršitelj časti preuzvišenog carstva, uskladitelj stupnjeva visokog hilafeta, izvršilac blagonaklonosti najvećeg vladara, vezir asafovskih sposobnosti, apsolutni zastupnik, zastava vjernosti, moj plemeniti vrhovni komandant Husejin-paša — da Bog učini trajnim njegov visoki rang i udvostruči njegovu moć — podnio izvještaj i ukratko izložio mom uzvišenom carskom prijestolju koje se prelijeva radošću, da su ponosi velikih hrišćanskih starješina, utočišta ponosnih hrišćanskih velikodostojnika, ravnatelji poslova hrišćanskih naroda, nosioci moći i dostojanstva, dokazi slave i poštovanja, Viljem III, kralj Engleske, Škotske i Irske, i državni staleži Nizozemske — neka im se s božjom voljom sve njihovo završi dobrom i na pravom putu — u iskrenoj namjeri i čistoj nakani posredovali i trudili se da zadovolje obje strane radi poboljšanja stanja podanika obiju strana i sređivanja poslova tih dviju strana.

Na osnovu toga, pošto sa obje strane postoji naklonost i želja za nagodbu i mir, kada su, uz zalaganja i posredovanje spomenute dvojice, izaslani zastupnici dviju strana, snabdjeveni sa kompletnim punomoćjima i izabrani ambasadori, došli da razgovaraju o odredbama mira i sklapanju sporazuma, u mjestu po imenu Karlovci, blizu same granice na sremskoj strani, uzvišeni uzori hrišćanskog naroda engleski ambasador lord Viljem Paget, i ambasador Nizozemske Jakob Kolijer, uz najbolje nastojanje izvršili su kako treba uslugu posredovanja između dviju strana. Poslije višekratnih razgovora i rasprava, od dana 24. redžeba ove, 1110. godine, u neprestanom trajanju od dvadeset i pet godina utvrđeno je u obliku dvadeset odredaba, uz pristanak zastupnika obiju strana vrijeme sporazuma i mira, i zaključeni su mir i dobrosusjedski odnosi. Sa obiju strana date su naše isprave kojih se treba pridržavati, i, radi kasnijeg izvršenja svih odredaba o kojima je donesena odluka uz najpomniju pažnju između dviju strana, dogovoreno je i odlučeno je da se posredstvom spomenuta dva posrednička ambasadora izvrši razmjena i uručenje pisama, koja po ustaljenoj praksi treba izaslati, i koja ukazuju i saopštavaju da ih dvije strane prihvataju, poštuju, smatraju meritornim i uvažavaju.

Kada je spomenuti veliki vezir i moj apsolutni zastupnik suštinski izložio mome prijestolju sličnom nebeskom svodu sve što se tiče stvari mira i mirovnih odnosa, koje su zabilježene i uslovljene u ispravama opunomoćenika dviju strana, i kada je moje carsko veličanstvo, čije znanje obuhvata cijeli svijet, sve to savršeno shvatilo i obuhvatilo, i s moje carske strane dato je uzvišeno odobrenje za to, radi blagostanja podanika dviju strana i spokojstva običnih ljudi obiju strana. Pošto je na osnovu toga izišao moj uzvišeni ferman sa mojom ličnom moćnom carskom zapoviješću, svečano je izdat ovaj moj srećni carski ugovor, proviđen sa mojom svijetlom tugrom, koja svijet krasi. On je od riječi do riječi primljen s moje carske strane, a to su ovih dvadeset i pet odredaba, koje se navode, s tim da budu neprikosnoveno poštovane i obezbjeđene:

Čl. 1. Pokrajina Erdelj sada se nalazi u posjedu austrijskog cara. Ona ostaje u njegovom posjedu i pod njegovom upravom. Od Podolije do granice pokrajine Vlaške njegova granica ide između pokrajina Vlaške i Bogdanske. Omeđen je planinama koje su njegova stara granica još iz vremena prije ovoga rata, kao i planinama koje su također njegova stara granica počevši od granice Vlaške pa do rijeke Moriša. Obje strane se pridržavaju stare granice, te se ne smije nikako prisizati ni na onu ni na ovu stranu.

Čl. 2. Pokrajina Temišvar je područna tvrđavi Temišvar. Sa svim svojim teritorijem i rijekama ona je u posjedu moje uzvišene i trajne carevine. Omeđena je prema Erdelj u granicom od međe Vlaške do rijeke Moriša, starom granicom Erdelja koja je gore određena, svojom granicom od područja Moriša do rijeke Tise ovom obalom rijeke Moriša, a granicom od područja Tise do Dunava, ovom obalom rijeke Tise. Šebeš, Lugoš, Lipova, Čanad, Kaniža, Begej, Bečkerek i Žabjak i sve što se poput ovoga nalazi na području Temišvara, koje je na pomenuti način omeđeno ovim obalama rijeka Moriša i Tise, počevši od erdeljske granice iz vremena prije ovoga rata, neka bude od strane pomenutog ćesara porušeno, s tim da se ubuduće ne podižu, i neka se rečena pokrajina potpuno očisti. Od sada niti pomenuta mjesta niti ostala manja i veća mjesta u blizini obala Moriša i Tise da se ne pretvaraju, ne izgrađuju u tvrđave. Neka se podanici obiju strana podjednako koriste u napajanju stoke, u ribolovu i ostalim najnužnijim korištenjem rijeka Moriša i Tise koje se nalaze između dva teritorija. Tovarne lađe austrijskih i drugih podanika, iz mjesta koja su pod vlašću austrijskog cara u gornjem toku pomenutih rijeka, neka mirno saobraćaju rijekom Morišom u Tisu i Tisom u rijeku Dunav, uzvodno i nizvodno. Neka se ne ometa njihov saobraćaj i neka im se ne nanosi nikakva šteta, neka bez teškoća saobraćaju. Neka ribarske lađe i ostala plovila temišvarskih podanika, shodno prijateljstvu, posluju bez zapreke i neka uz znanje i saglasnost funkcionera na granicama svoje lađe-mlinove postave na pogodna mjesta da ne bi ometale saobraćaj trgovačkih brodova. Pošto rijeka Moriš nije velika rijeka, neka se njena voda ne smanjuje skretanjem na druga mjesta pod izlikom pravljenja mlinskih jaža i drugog, i neka se nikako ne ometaju na pomenuti način kretanja lađa sa područja pomenutog ćesara. Kako su ostrva na pomenutim rijekama u posjedu rečenog ćesara, neka ostanu u njegovu posjedu kako i jesu, neka podanici obiju strana žive u ljubavi i miru i neka se strogim naredbama zabrani nasrtaj i prisezanje i stvari koje su suprotne odredbama ugovora o miru.

Čl. 3. Pošto je sada obala Bačke isključivo u posjedu pomenutog ćesara, neka bude njegov posjed. Neka se Titel ne utvrđuje više nego što je sada utvrđen.

Čl. 4. Neka se od vrška zemljišta što se nalazi na ovoj obali rijeke Tise — na mjestu gdje se rijeka Tisa ulijeva u Dunav — odredi prava linija tačno prema suprotnoj sremskoj strani, pa prema Moroviću, do ove obale rijeke Bosuta, a zatim starim tokom rijeke Bosuta do mjesta gdje se on ulijeva u rijeku Savu. Neka se iskopaju rupe i postave znakovi u vidu kamenja i kočeva, s tim da ono što je s ove strane [te linije] pripada isključivo uzvišenoj državi, a ono s druge strane isključivo je u posjedu spomenutog ćesara. Neka Morović ostane porušen kao što i jeste, neka u tom području varoši na obje strane budu otvorene. I vode na teritorijama koje su ostale u posjedu dviju strana neka budu posjedovane prema spomenutim granicama.

Čl. 5. Pošto je jedna obala rijeke Save u posjedu uzvišene države, a jedna obala u posjedu pomenutog ćesara, od mjesta gdje se u Savu ulijeva rijeka Bosut do mjesta gdje u Savu utječe rijeka Una, neka bude u zajedničkom posjedu rijeka Sava koja je između dva teritorija, a i ostrva koja se u njoj nalaze. Podanici dviju strana neka se ravnopravno koriste kako saobraćajem lađa tako i drugim pogodnostima, i neka se međusobno lijepo odnose. A područje Bosne, koje se nalazi s ove strane rijeke Une, omeđeno je s jedne strane obalama rijeke Save, a s jedne strane obalama rijeke Une. Austrijska vojska u Dubici, Jasenovcu, Doboju i Brodu koji su unutar spomenutih granica, i u svim sličnim mjestima na tom području, da se izvede i evakuiše, i da se to područje u potpunosti otrijebi. Pošto su Kostajnica i ostala ostrva u rijeci Uni, nizvodno od teritorija Novoga prema rijeci Savi sa suprotnom obalom rijeke Une u posjedu pomenutog ćesara, međa između dvije strane neka se utvrdi i odredi na osnovu te granice. Mjesta u rukama dviju strana s druge strane rijeke Une, zaposjednuta od čuvara sa pučine rijeke Save, zajedno sa njihovim zemljama iz vremena prije ovoga rata, neka ponovo budu u njihovim rukama. Neka zastupnici dviju strana koji su određeni za povlačenje granice otklone nesporazume, neka do granice (završetka) mjesta koja će ostati u rukama dviju strana razgraniče krajeve i njihove zemlje pojedinačno i neka povuku i odrede granicu sa znakovima u vidu rova, kamenja, kočeva i ostalog. Ko god se s obje strane usudi da povrijedi koji od spomenutih znakova, da ga promijeni i izmijeni, iščupa i odstrani, neka se na bilo koji način uhvati i neka se oštro kazni, kao opomena drugima. Neka se hitno odrede zastupnici koji će biti zaduženi za povlačenje granice, neka se upozore i neka im se prikriči da poklone krajnju pažnju i brigu miru i bezbjednosti podanika dviju strana, te neka bez sporenja i pristrasnosti razluče na najbolji način zemlje dviju strana. Neka se u Brodu, koji se nalazi na obali Save s bosanske strane, uklone neka nova utvrđenja pri izvođenju austrijske vojske koja je u njima, i neka se likvidira kao grad blokiran utvrdama, i neka se ne utvrđuje kao tvrđavska fortifikacija, s tim da bude sjedište, prolazište i prelazište trgovaca.

Čl. 6. Bilo međa i granica koja je određena u vrijeme razgovora o miru, od obje strane, ovim odredbama (članovima), bilo međa i granica koja će poslije toga, tokom vremena, sa znanjem predstavnika obiju strana biti povučena i utvrđena, neka se ubuduće tretira sa krajnjim poštovanjem i neka sa bilo kojim razlogom i izlikom ne bude mijenjana, modifikovana, proširivana i sužavana, neka ni s jedne od dviju strana ne dolazi do povrede granice koja je povučena i utvrđena, i neka ne bude miješanja i prisizanja u posjed i upravu jedne i druge strane, neka ne bude pritiska na podanike dviju strana nametanjem podložnosti i neka se nikako pritiskom i prisiljavanjem ne zahtijeva harač bilo ubuduće, bilo traženjem zaostalog harača ili na neki drugi, proizvoljan način. Neka se sporovi pravično rješavaju.

Čl. 7. Osim mjesta koja su gore poimenično zapisana da se ubuduće ne izgrađuju i ne utvrđuju, neka bude dozvoljeno, na osnovu ovih odredaba ugovora o miru, da se, radi bezbjednosti svojih granica, na najbolji način izvrše veće i manje opravke na tvrđavama i utvrdama koje su ostale u posjedu dviju strana a koje i sada postoje. Neka bude dozvoljeno da se bez izuzetka i smetnje podižu otvorene varoši na svim mjestima korisnim po podanike, na zemljama dviju strana koje se nalaze uz samu granicu, ali neka se pod ovom izlikom ne izgrađuju nove tvrđave.

Čl. 8. Neka se strogo zabrani da se ubuduće s dvije strane tajno i iznenada aktiviraju čete, vrše napadi, zauzima zemlja, plijeni, ruši i vrši nasilje nad podanicima. Oni koji ovo ne prihvataju i koji se ponašaju protivno ugovoru, neka se na mjestima gdje budu uhvate i zatvore i neka se prema njima na licu mjesta bez milosti izvrše sankcije primjenom kazne zaslužene prema učinjenom djelu. Opljačkane stvari, ma o čemu se radilo, neka se sa krajnjom pažnjom iznađu i po istini i pravdi vrate njihovim sopstvenicima. Neka se skrene pažnja i upozore starješine, komandanti i svi funkcioneri da se čuvaju labavosti i da vjerno i čestito utvrde činjenično stanje stvari. Među onima koji ne pokazuju poslušnost i disciplinu neka se izvrše sankcije, neka se svrgnu oni koji zaslužuju svrgnuće, a oni koji po zakonu zaslužuju smrt neka budu smaknuti.

Čl. 9. Smutljivci, neposlušni i zli ljudi među podanicima dviju strana neka se ne prihvaćaju ni s jedne strane i neka ni na koji način ne budu štićeni. Ovakvi smutljivci, četedžije i pljačkaši, ma čiji podanici bili i na kojem god se teritoriju nalazili, neka budu kažnjeni kako zaslužuju, ako se kriju neka se sazna gdje su i o tome obavijeste njihovi zapovjednici da bi ih kaznili. Ako zapovjednici i komandanti ispolje nemarnost i oklijevanje u kažnjavanju ovakvih prestupnika, neka budu pozvani na odgovornost, ukoreni, svrgnuti i tako onemogućeni. Da bi se potpuno suzbilo nasilje ljudi sa platom i sa feudalnim beneficijama, te onih koji ne žive mirno nego čine izgredništva, neka se nikako ne sakrivaju i ne izdržavaju hajduci koji žive od krađe i drumski razbojnici zvani prebjezi, nego neka se kazne kako oni tako i oni koji ih prikrivaju. Čak ako bi se oni kojima je smutnja ustaljeni običaj pokazivali kao ispravni i lojalni, neka im se ne povjeruje, te neka ne stanuju blizu granice nego neka se nasele na drugim mjestima.

Čl. 10. Kako su za vrijeme ovoga rata mnogi Mađari i Erdeljci otkazali poslušnost ćesaru i došli na Bogom štićenu granicu, a kako je ubuduće potrebno i u tom pogledu na odgovarajući način posvetiti brigu čvrstini i sigurnosti mira i dobrih odnosa koji donose dobrobit, u odnosu na pomenute, zaključeno je: da se oni nasele i da im se omogući život u nekom kraju Bogom štićene države — već prema želji — s tim da mjesta za naseljavanje budu daleko od granice i graničnog područja kako ne bi remetili mir i spokojstvo podanika u graničnim područjima. Neka se njihovim suprugama dozvoli da dođu k svojim muževima i da sa njima zajedno stanuju na određenom mjestu, i ubuduće neka budu podanici moje uzvišene države i neka poslije ne napuštaju podaničku poslušnost. Ako neka lica između njih ushtjednu da ponovo idu u svoj kraj, neka se smatra da spadaju među one koji nemaju čiste namjere i neka ne budu štićeni i prihvaćeni od strane ljudi podložnih ćesaru. Poštujući čvrstinu i sigurnost mira i dobrih odnosa neka ovakvi budu uhvaćeni i izručeni zapovjednicima moje Bogom štićene granice.

Čl. 11. Kada se ubuduće pojave sporovi i raspre u vezi sa članovima ovoga sporazuma, neka se radi njihovog rješavanja, ubuduće s obje strane i u jednakom broju, odrede ispravni, nepristrasni, pametni, iskusni i miroljubivi ljudi, i neka bez vojske, samo sa pratnjom dođu na pogodno mjesto, neka stvari saslušanjem razvide, te neka se one istinito, pravedno i shodno dobrom susjedstvu dovedu u sklad i razriješe. Neka uspostave red da bi raja obiju strana živjela u miru i da bi se kako treba vodilo računa o međusobnom miru i prijateljstvu. Ali kada se pojave stvari koje su zastupnici dviju strana uzeli u razmatranje a nisu ih mogli razriješiti, neka se predmet uputi u dvije prijestonice. Ovakvi sporovi neka se u što kraćem vremenu uzmu u postupak i neka se njihovo rješenje ne zanemaruje i ne odugovlači. Kako je i u ranijim ugovorima bilo zabranjeno, zabranjuje se i ubuduće međusobno pozivanje na dvoboj i međusobne tuče. Kako oni koji pozivaju na dvoboj i na borbu izazivaju smutnju, neka se strogo kazne.

Čl. 12. Zarobljenici s obje strane, koji su za vrijeme ovoga rata uhvaćeni i zatvoreni u državnim zatvorima, nadaju se izbavljenju u ime mira i dobrih odnosa. Pošto ostajanje zarobljenika u bijedi nije u skladu sa dobrohotnošću i plemenitošću padišaha i lijepim običajem cara, neka budu oslobođeni po starom običaju i na najljepši način uz homolognu naknadu. Ali ako na jednoj strani ostane više zarobljenika ili uglednih zarobljenika, neka se ne uskrati dozvola za puštanje i preostalih [zarobljenika] koja je u skladu sa zauzimanjem ambasadora i koja je dostojna carske milosti. Neka se dozvoli i oslobađanje zarobljenika koji se nalaze kod ostalih i kod Tatara, na prikladan način, uz razuman i prikladan otkup. Kada se dođe do sporazuma sa gospodarima zarobljenika i dođe do spora, neka te nesporazume usklade visoki funkcioneri na vlasti. Ako to ne bude moguće, kada stvar izađe na čistac time što se utvrde njihovi otkupi koje su ovi primili, ili nametne njihovo polaganje zakletve svojim gospodarima, neka se stvar obavi i oni puste, neka njihovi gospodari, iz pohlepe za više novca, ne ometaju oslobađanje zarobljenika. Čak u slučaju da od strane Visoke države ne budu određeni posebni ljudi da bi iznalazili zarobljenike i trudili se da ih izbave, neka visoki funkcioneri ćesara preuzmu ulogu zastupnika nevoljnih zarobljenika i neka se na izneseni način raščisti pitanje njihovih otkupa i neka se uloži trud i briga radi oslobađanja muslimana zarobljenika. Neka na ovaj način bude velikodušno poklonjena pažnja oslobađanju zarobljenika s obje strane. Neka od strane opunomoćenih izaslanika obiju strana bude učinjen trud da se zarobljenici u vremenu do njihovog oslobođenja osjećaju dobro.

Čl. 13. Neka od strane moga carskog veličanstva budu potvrđene odredbe zabilježene i utvrđene u carskim ahitnamama izdatim u sretno vrijeme prethodnih pravednih sultana, redovnicima vjere svetoga Isusa, koji potpadaju pod rimskog papu, a posebno uzvišeni carski ferman koji je velikodušno i blagonaklono dodijeljen, i sadržaj plemenitih zapovijesti, s tim da i ubuduće budu smatrane meritornim, tako da ne budu pravljene smetnje da popravljaju i opravljaju svoje crkve na stari način, i vršenju od njih uobičajenih vjerskih obreda. Neka suprotno čestitom šerijatu i oprečno carskoj ahitnami ne budu uznemirivani pomenuti redovnici, ma kojem redu pripadali, traženjem novca ili drugom izlikom i neka mirno žive pod mojom carskom zaštitom. Kada u moju srećnu prijestonicu dođe ambasador njegovog veličanstva Leopolda — rimskog cara — neka podnese prijedloge u vezi sa njihovim obredima i hodočasnim mjestima u Jerusalimu.

Čl. 14. Neka trgovci, kao i ranije, bezbjedno i mirno, baveći se svojim poslom, vode trgovinu na područjima dviju strana, shodno ahitnamama koje su ranije izdate. Da bi njihovo trgovanje bilo zaštićeno i obezbijeđeno od podvale, prevare i ometanja, neka ambasadori međusobno odrede ljude upućene u trgovačko poslovanje, te neka ovi uvedu red u njihove poslove. I u pogledu pripadnika narodnosti podložnih ćesaru neka se velikodušno dodijele beneficije koje vrijede za skupine ostalih hrišćana [u Osmanskoj državi] i neka u mojoj Bogom štićenoj državi žive u dobrobiti, sigurnosti i napretku.

Čl. 15. Neka i ubuduće budu poštovane i odredbe koje su zapisane i utvrđene u ahitnamama izdatim u ranije vrijeme, a koje nisu suprotne ugovorima i obavezama sada zaključenim i nisu oprečne i štetne ustaljenim regulama dviju država. One, pak, koje su suštinski izmijenjene, neka se ponište i brišu.

Čl. 16. Radi utvrđenja i jačanja ovog sporazuma, mira, prijateljstva i dobrosusjedstva među dvjema stranama, neka se s obje strane odrede i upute ambasadori i neka im se pri kretanju i dolasku, uz uobičajene ceremonije, odaju počast i poštovanje, neka im se priredi doček i pratnja. Neka dvije strane obavijeste jedna drugu o danu kada ambasadori u znak prijateljstva krenu, uz najbolji izbor sa darovima koji odgovaraju dostojanstvu svake strane; neka krenu početkom idućeg ljeta u mjesecu junu, i neka budu, po starom običaju, izmijenjeni na granici u Sremu, i neka se dozvoli da oni u dvjema prijestonicama iznesu i saopšte na poželjan način, pitanja korisna za dvije strane i u skladu sa prijateljstvom.

Čl. 17. U vrijeme kada se ambasadori budu kretali i zaustavljali, neka se, shodno njihovom rangu, sa obje strane podjednako vodi računa o protokolarnim postupcima koji su na snazi od starih vremena. Kada ambasador koji dolazi od strane pomenutog ćesara, njegov kapućehaja i ostali njegovi ljudi obuku odijela koja žele, neka to niko ne ometa. Njegovi ambasadori, kapućehaje i otpravnici poslova neka ne budu uznemirivani i neka budu oslobođeni svih obaveza, kao što je slučaj sa ambasadorima i otpravnicima poslova ostalih kraljeva koji su prijatelji moje uzvišene države. Neka se s njima postupa po protokolu koji spada u lijepe carske običaje, u skladu sa dostojanstvom spomenutog ćesara. Neka se služe prevodiocima. Kada njihovi glasnici (kuriri) i ostali ljudi budu kretali i stizali u moju srećnu prijestonicu i iz moje srećne prijestonice prema Beču, neka im se po zakonu izdaju putni nalozi da bi sigurno i bezbjedno odlazili i dolazili. Kada se ukaže potreba neka im se pruži pomoć.

Čl. 18. Istina, mir i dobrosusjedski odnosi zaključeni su pod uslovima koji su ustanovljeni sporazumom i saglasnošću dviju strana. Ali, kada se budu ostvarili prihvaćeni zaključci i uvjeti na svim granicama kao što je objašnjeno i kada se privedu kraju i problemi oko rušenja i evakuacije [objekata] nakon određivanja granice, potrebno je da ona bude savršeno utvrđena i poštovana. Da bi se na osnovu toga ovi poslovi brzo ostvarili, neka se opunomoćenici sa svojom pratnjom, određeni s obiju strana radi povlačenja granice, bezbjedno zajedno nađu u blago proljeće 1110. godine [po H.] na nekom mjestu koje međusobno budu smatrali podesnim i pogodnim, te, ako bude moguće, u toku dva mjeseca, na mjestima gdje za to postoji mogućnost, razluče, izdvoje i razgraniče zemlje, sa utvrđenim znakovima, kao što je gore, još ranije, dogovoreno s obje strane, i neka s krajnjom pažnjom i hitnošću ostvare odredbe utvrđene između dvije strane.

Čl. 19. Neka ovi uslovi i odredbe budu utvrđene i potvrđene na način kako je to zaključeno od strane moga carskog veličanstva i od strane pomenutog ćesara i neka u toku 30 dana, od dana potpisivanja, pa čak i prije, budu donesene isprave koje potvrđuju njihovo prihvatanje, da bi bile, rukom ponosa visokih hrišćanskih starješina — istaknutih ambasadora engleskog kralja i državnih staleža Holandije, koji su zaduženi za usluge posredovanja, izmijenjane, i neka se ne dozvoli mogućnost da se dogovori i obaveze između dviju strana bilo kakvim motivima odgađaju.

Čl. 20. Rok trajanja ovog prekida neprijateljstava neka neprestano, akobogda, traje dvadeset i pet godina od datuma isprave. Ako po isteku ovog vremena, čak poslije polovine ovog vremena, obje strane zažele da [taj rok] bude produžen neka se povedu pregovori radi njegovog ponovnog produženja. Neka odredbe koje su donesene uz pristanak obiju strana budu neoskvrnjene i čuvane između mog carskog veličanstva i mojih nasljednika i pomenutog ćesara, neka rok bez ikakvih promjena bude meritoran i poštovan u našim državama i patrimonijumima i našim pokrajinama na kopnu i moru, u našim gradovima i varošima, među našim sveukupnim podanicima. Neka se strogo upozore i neka se skrene pažnja upravnicima i funkcionerima dviju strana, starješinama vojske i borcima, i svima njima podređenim, da se i oni ponašaju shodno pojedinačno nabrojanim uslovima, uvjetima i odredbama ugovora i neka se čuvaju da jedni druge, suprotno miru i dobrosusjedskim odnosima, uznemiruju iz bilo kakvih razloga i izgovora, neka ubuduće ne vrše prisizanja i neka poštuju dobrosusjedstvo kako treba. Oni koji ne prihvate upozorenja i budu se protivili, neka znaju da će sigurno biti kažnjeni najstrožijom kaznom, i krimski hanovi i ostali Tatari neka također poštuju i štite kako treba prava koja proističu iz ovog mirovnog ugovora, prijateljstva i mira, i neka ni na koji način ne napadaju i nasrću na teritorije i podanike pod vlašću pomenutog ćesara. Ako bi se neko, bilo od vojnika bilo od Tatara, drznuo da suprotno ahitnami i oprečno ugovoru i sporazumu izvrši prisizanje, neka bude kažnjen. Od dana kada isprave budu potpisane i proviđene pečatom, neka potpuno prestane neprijateljstvo i prisizanje i neka podanici obiju strana žive u miru, bezbjednosti, sigurnosti i spokojstvu. Da bi se, počevši od spomenutog dana, sa krajnjom brigom i pažnjom dokinula prisizanja, neka se svi upravnici i funkcioneri obavijeste i opomenu. Ali neka se odredi vrijeme od dvadeset dana da bi se hitno obavijestili upravnici u udaljenim mjestima, tako da kasnije, ko god se sa dvije strane usudi na bilo kakvo prisizanje, bude kažnjen kao što je gore izneseno.

Ubuduće će mir i dobrosusjedski odnosi, koji donose spokojstvo, koji se obnavljaju i produžuju na osnovu pomenutih odredaba, biti čvrsti i poštovani, a mi, prizivajući nebrojena blagodatna čudesa prečasnog i prečistog Muhameda, prijatelja časnoga imena uzvišenoga Boga koji je iz ništa stvorio zemlju i nebesa, našeg poslanika, posljednjeg od [božijih] poslanika i ponosa božijih poslanika — neka mu se smiluje uzvišeni Bog i neka ga spasi — uz vjernost i poštovanje prema svom plemenitom carskom dostojanstvu, posvjedočenoj iskrenosti i suverenskom pravilu dobrohotnosti, preuzimamo na sebe i obavezujemo se da će se do kraja poštovati uslovi i uvjeti pomenutih odredaba i obaveze i dogovori mira i dobrosusjedskih odnosa. Sve dotle dok s druge strane ne dođe do stava i držanja koji je suprotan ovome, niko od strane moga carskog veličanstva, od strane mojih pravdoljubivih nasljednika, od mojih visokih državnika i od ostalih presvijetlih mirmirana, od mojih uglednih emira i uopšte od strane mojih pobjedonosnih vojnika i od strane mojih slugu kojima je čast da meni pokorno služe, neće se držati i postupati suprotno.

Pisano u zadnjoj dekadi mjeseca ramazana 1110. godine po Hidžri.