I

Pitanje granica bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici, koje su povučene poslije mira sklopljenog 1699. godine u Sremskim Karlovcima, predstavlja, svakako, temu koja privlači pažnju i zaslužuje obradu.

Osmanska Carevina je Karlovačkim mirom izgubila ogromna prostranstva u jugoistočnoj Evropi. Bosanski pašaluk, koji je dugi niz decenija bio pogranični pašaluk svojim jugozapadnim i zapadnim teritorijem, postaje sada pogranični i svojim sjeverom. Njegova i do tada velika važnost u sklopu Osmanske Carevine, poslije ovoga mira postaje još veća. Odbrana njegovih, stotinama kilometara dugih granica, koje su ga odvajale od dva moćna susjeda — Austrije i Mletačke Republike — pala je na pleća domaćeg stanovništva, koje je te granice uporno branilo sve do austrougarske okupacije.

Pitanje granica bosanskog pašaluka, povučenih na osnovu odredaba Karlovačkog mira, u našoj istoriografiji još nije obrađeno detaljno i cjelovito. Jedini izuzetak, koliko je nama poznato, predstavlja rad dra Stjepana Srkulja[1], koji je, u vezi sa granicama bosanskog pašaluka poslije Karlovačkog mira, objavio tekst ugovora na talijanskom jeziku o granicama ovoga pašaluka prema Austriji.

U ovom radu učinjen je pokušaj da se na osnovu dokumenata na turskom jeziku o razgraničenju (u daljem tekstu hududnama), koji se čuvaju u jugoslovenskim i turskim arhivima, dade čitava granica bosanskog pašaluka od ušća Bosuta u Savu do njenog izbijanja na Jadransko more u zaljevu Neum-Klek.

Radeći na ovoj temi imao sam na raspolaganju četiri rukopisa hududname za granice bosanskog pašaluka prema Austriji, a dva primjerka za granice prema Mletačkoj Republici.

Rad je započeo na osnovu rukopisa koji se sada nalazi u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH u Sarajevu[2]. Ovaj rukopis hududname na svom početku ima uobičajenu, službenu klauzulu suda kojom se potvrđuje ispravnost prepisa i crvenim mastilom ispisanu napomenu da je ovaj prepis pohranjen u sarajevskom sudu prilikom odlaska u Istanbul bosanskog namjesnika Halil-paše[3]. Ispod sudske klauzule nema kadijskog pečata. Na završetku ovog rukopisa hududname nalazi se samo pečat predstavnika suda — kadije Abdullaha[4].

Tokom 1970. godine dobio sam i fotokopije još dvaju primjeraka prepisa ove hududname. Oba ova rukopisa, koji se čuvaju u Arhivu Muzeja Topkapi u Istanbulu[5], na početku imaju uobičajenu sudsku klauzulu o vjernosti prepisa, i pečat tadašnjeg sarajevskog kadije Sabita Alauddina[6], a na kraju pečate bosanskog namjesnika, sultanovog opunomoćenika za granice i predstavnika suda.

Nešto kasnije ustupio mi je dr Hazim Šabanović u Carigradu filmovanu arhivsku građu koja se odnosi na ovu temu[7]. Za razliku od ostalih, ovaj prepis hududname na svom početku nema nikakve sudske klauzule niti kadijskog pečata, a na završetku, kao i kod rukopisa iz Narodne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu, nalazi se pečat samo kadije — predstavnika suda.

Tokom rada ustanovio sam da su rukopisi hududname koji se čuvaju u Arhivu Muzeja Topkapi u Istanbulu potpuniji i bolji, pa je jedan od njih poslužio kao glavni, osnovni tekst u ovom radu.

Za granicu bosanskog pašaluka prema Mletačkoj Republici raspolagao sam, kako je već rečeno, sa dva primjerka hududname. Kao glavni izvor uzeo sam rukopis iz Arhiva Muzeja Topkapi u Istanbulu. I ovaj rukopis, kao i hududnama prema Austriji iz ovog arhiva ima na početku uobičajenu klauzulu suda i muhur kadije Sabita Alauddina, a na završetku muhure odgovornih turskih predstavnika: bosanskog namjesnika, sultanovog opunomoćenika za granice i predstavnika suda.

Drugi rukopis hududname bosanskog pašaluka prema Mletačkoj Republici čuva se u Historijskom arhivu u Zadru[8]. Ovaj rukopis na svom početku također nema nikakva naslova, nikakve sudske klauzule niti muhura kadije. Na završetku se nalazi jedino muhur sultanovog opunomoćenika za granice. Dokumenat je oštećen s gornje strane, tako da su dijelovi prva tri retka svake stranice uništeni. Na istom mjestu nalazi se i njegov prijevod na talijanski jezik[9], koji mi je u više slučajeva pomogao da ispravno pročitam imena nekih toponima, pa i lična, koja pisana arapskim alfabetom, mogu biti i drugačije čitana.

Da bih bio što bliži izvorima kojima sam se koristio, zadržao sam, izlažući povlačenje granica, podjelu prema sektorima kakva je primijenjena u svim rukopisima hududname, jer je sasvim logična. Izvjesno odstupanje učinjeno je samo u pogledu redoslijeda izlaganja: u svim rukopisima, naime, granice područja Novoga, oko kojih je među komisijama za razgraničavanje došlo do spora »koji je trajao više od godine dana«, nalaze se na kraju. Komisije su bile započele razgraničavanje i ovog područja, ali, pošto se po ocjeni obiju strana radilo o suviše krupnom i važnom pitanju, one su se sporazumjele da nastave razgraničavanje ostalih područja ne gubeći vrijeme na čekanju odgovora iz prijestonica, kamo je ovaj predmet bio upućen na rješavanje. U svim izvorima, pa i kod Srkulja koji nije ni donio granice ovoga naknadno razgraničenog područja, posebno se ističe da će granice i ovoga područja biti unesene u hududnamu čim budu odlučene. Rukopisi hududname na turskom jeziku, upravo zbog ove okolnosti, donose granice Novoga na kraju, jer je, očigledno, razgraničavanje ovoga sektora izvršeno kasnije. U ovom radu, međutim, one su izložene na prvom mjestu — poslije granice rijekom Unom a prije granica Dužima. Osim ovoga izvršeno je još jedno odstupanje: granica prema Mletačkoj Republici od tromeđe do polukružne granične linije oko Knina donesena je izdvojeno, što u rukopisima nije slučaj.

Iako sam u dva navrata, oba puta u društvu sa svojim uvaženim prijateljem Ćazimom Sadićem iz Sarajeva, kojemu i ovom prilikom iskazujem svoju zahvalnost, prevalio više od dvije hiljade i tri stotine kilometara kroz krajeve kuda je prolazila ova granična linija, tragajući za toponimima koji se pojavljuju u dokumentima o ovom razgraničenju, ipak mi nije bilo moguće da proputujem baš čitavim područjem i da na taj način ubiciram, možda, sve toponime koji se spominju u hududnamama. Rješavajući ovaj dio posla koristio sam se, pored obavještenja i ispitivanja na samom terenu — što, svakako, stoji na prvom mjestu — i raznim imenicima mjesta i, naročito, specijalnim topografskim sekcijama područja kuda je prolazila ova granična linija[10]. Ali, i pored najbolje volje i nastojanja, bilo je nemoguće izvršiti ubikaciju svih toponima. Ti toponimi ne postoje na kartama kojima sam se služio, a često ni na samom terenu, jer se radi ili o malim, sitnim lokalitetima — parcelama, njivama i ledinama, nazvanim često po imenu tadašnjeg vlasnika pa su kasnije, promijenivši vlasnika promijenili i naziv — ili pak o toponimima čije je ime vremenom jednostavno zaboravljeno, iščezlo. Međutim, i njihovo lociranje nije sasvim neizvjesno jer su ubicirani lokaliteti koji dolaze prije i poslije njih.

U ovim hududnamama često ćemo se susretati sa starim i izvornim izgovorom naziva nekog lokaliteta koji je danas znatno izmijenjen, i sa priličnim brojem naziva koji su, zbog prirode svoga nastanka, morali da nestanu. Nedešifrovanih imena gotovo i nema jer su pisari naša imena, u najviše slučajeva, pisali upravo na najbolji mogući način. U svim i malo sumnjivim slučajevima, često i kada je bio sasvim jasan izgovor pa i lokacija nekog toponima, vršio sam upoređivanje, kako sa ostalim primjercima hududname tako i sa izdanjem navedenog italijanskog teksta Stj. Srkulja za granice prema Austriji[11], odnosno sa talijanskim rukopisom u Historijskom arhivu u Zadru za granice sa Mletačkom Republikom.

II

Pošto je Osmanska Carevina Karlovačkim mirom izgubila ogromna, ekonomski i strateški veoma važna prostranstva, od kojih su neka dugi niz decenija bila pod njenom dominacijom, smatrao sam uputnim da u prvom dijelu ovoga rada, ispred izlaganja povlačenja granične linije, posvetim dio prostora saopštavanju — iako u veoma sažetom obliku — političke, ekonomske i prvenstveno vojne situacije onog perioda Osmanske Imperije koji je prethodio ovim velikim promjenama i konačno doveo do uspostavljanja ovih granica. Poslije ovog čisto isto-rijskog prilaza osnovnoj temi — samom razgraničavan ju — slijedi izlaganje povlačenja granične linije. U drugom dijelu ovoga rada doneseni su prepisi turskih tekstova ugovora o miru i ugovora o razgraničenju, najprije sa Austrijom a zatim sa Mletačkom Republikom. Iza ovoga slijede doslovni prijevodi ugovora o razgraničenju. Prijevode ugovora o miru sa Austrijom, odnosno sa Mletačkom Republikom, ocijenio sam da je na j svrsishodni je donijeti neposredno ispred izlaganja samog razgraničavanja, pa sam tako i postupio.

Iako sam najveći dio ove granice proputovao izbjegavao sam, nastojeći da budem što bliže originalnom tekstu hududnama, nepotrebna opisivanja (krajeva kojima je prolazila granica, često se poslužio doslovnim prijevodom turskog a u nekoliko navrata i italdjanskog teksta. Sa željom da ne opterećujem tekst nisam se, poslije znakova navoda, pozivao u napomenama na odgovarajuće mjesto u turskom tekstu, odnosno u prijevodu, jer ga je, imajući u vidu relativno kratku podjelu granice na sektore, u slučaju provjere ili sravnjavanja, lako pronaći.

Za ugovor o miru koristio sam se, prvenstveno, tekstovima ugovora iz djela poznatog turskog istoričara Rašid-efendije[12], zatim tekstom iz djela prof. Nihata Erima[13], njemačkim tekstom Angelija[14], i, najzad, tekstom iz spomenute fotografirane građe dra Hazima Šabanovića. Pošto ovdje nisam naišao na neka bitna odstupanja i razlike u tekstovima, nisam ni ukazivao na njih, niti sam se, imajući u vidu prirodu i namjenu ovog rađa, upuštao u objašnjavanja toponima koji se spominju u ugovorima o miru, za razliku od ugovora o razgraničenju, gdje nije zanemaren nijedan naziv.

Tekstovi ugovora o miru, koje ovdje donosimo, uzeti su iz građe koju mi je ustupio dr Hazima Šabanović iz dva osnovna razloga: 1. uz njegov pristanak izradio sam za sebe fotokopije čitave ove građe, pa mi je, prema tome, bila uvijek pri ruci i 2. tekstovi ugovora o miru imaju svoj uvod i završetak, za razliku od Rašida ili Erima, koji donose samo tačke ugovora.

Pošto je čitava ova granica išla isključivo kroz naše krajeve, dokumenti o njenom povlačenju sačuvali su nam mnogo toponima koji su promijenili naziv, zatim obilje svjedočanstava o porodicama kojih više nema ili o onima koje se i danas nalaze na istom mjestu, dragocjene dokaze o postojanju hrastika, hrastovih šuma, velikih i dubokih šuma, na čijem se mjestu sada, nažalost, nalazi često samo sivi, goli, neplodni, od sunca i mraza ispucali kamen. Nailazimo na promjene i kod jezera i močvarnih područja. Na nekima od njih danas su uzorna, plodna polja, na njima je melioracionim zahvatima isušeno barovito zemljište. Negdje više i nema tih malih jezera, lokvi i pojila. Poznato je, naime, da naše kraško područje polagano ali sigurno gubi vodu.

Tekstovi ugovora o razgraničenju, koje ovdje donosimo, prepisani su iz rukopisa koji se čuva u Arhivu Muzeja Topkapi u Istanbulu, jer je taj primjerak, po našoj ocjeni, najčitljiviji, jezički, gramatički i pravopisno najbolji.

Poseban problem u ovom radu predstavljale su napomene. Na kraju se iskristaliziralo uvjerenje da je, iz raznih razloga, a najviše zbog prirode rada i načina prezentiranja cjelokupne materije, najumjesnije dati napomene za svaki dio rada posebno. Ali, kako se u doslovnom prijevodu pojavljuje velik broj naziva koji su ranije objašnjeni, u ovom dijelu rada date su napomene samo za one nazive koji se javljaju jedino u doslovnom prijevodu.

[1]Dr Stj. Srkulj, Uređenje međa po karlovačkom i požarevačkom miru, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arhiva, Zagreb, 1907, str. 24—43.

[2]Ovaj rukopis nosi naslov: »Hududname-i Bosna der sene 1112. mah-i safer-i ’l hayri« (Dokumenat o granicama Bosne iz 1112. godine, mjeseca safera). To je, u stvari, mala zbirka, koja sadrži granice bosanskog pašaluka prema Austriji poslije Karlovačkog mira, risalu o Kritu, nekoliko prepisa dokumenata koji se odnose na skele i putove kojima će se ubuduće, po dogovoru između Beča i Carigrada, odvijati saobraćaj između dviju država, instrukcije o postupku sa podanicima, jednu religioznu pjesmu od 106 stihova koja zaprema prve četiri stranice rukopisa, nekoliko hadisa i sl. Na unutrašnjoj strani korica nalijepljen je papir sa tekstom, koji je, najvjerovatnije, napis sa nadgrobnog spomenika Mahmud-bega Gradaščevića i koji u prijevodu glasi: »On, Allah je vječan. Fatiha za dušu preminulog, neka su mu oprošteni grijesi, Gradaščevića Mahmud-alajbeg-efenđije, sina Derviš-beg-efendije, jednoga od koljenovića Posavine. Preminuo je u srijedu, 28. safera 1267. godine« (3. I 1851). Čitav manuskript ima 48 stranica. Napisan je vrlo pažljivo, veoma lijepim, ispisanim nestalikom. Precrtavanja i interpolacija ima relativno malo. Jedina ozbiljnija zamjerka jeste ispuštanje čitavog sektora granične linije povučene od izvora rijeke Rabinje do mjesta gdje granica izbija na rijeku Koranu. Rukopis još nije obrađen i zato nisam u mogućnosti da saopštim njegovu signaturu, ali napominjem da posjedujem i film i fotokopije ovog rukopisa. U ovom radu ovaj primjerak označen je kraticom NB.

[3]To je bosanski namjesnik defterdar Kose Halil-paša. Zajedno sa bašbaki kulom Osman-agom bio je 1111. godine po Hidžri zadužen za povlačenje ove granične linije. Po Muvekitovom svjedočenju za vrijeme njegovog upravljanja Bosnom vladao je red i mir. Bio je umjeren i razborit, naročito u ophođenju sa podanicima, posebno kada je bilo u pitanju ubiranje glavarine. Godine 1115. po Hidžri ubijen je u tvrđavi Jaš (up. Salih Sadžihuseinović — Muvekit, Tarih-i diyar-i Bosna, p. p. 120, 121).

[4]O ovom sarajevskom kadiji nemamo više nikakvih podataka.

[5]Oba ova rukopisa hududname su dio sadržine jednog poveza u Arhivu Muzeja Topkapi u Istanbulu. Signatura ovog poveza glasi: »Defter No 7014 — 14. zulkade sene 1112«. Ispod toga stoji tekst čiji prijevod glasi: »Protokoli i dokumenti o granicama, koji se odnosi na granice bosanskog vilajeta sa Slavonijom i Hrvatskom na području Bosne i Temišvara, kao i bosanskog vilajeta sa Mletačkom Republikom, prema odredbama Karlovačkog mira«. Na sredini stranice, u čijem se gornjem desnom uglu nalaze saopšteni podaci, napisano je u krupnom planu 7015. To je novi, kasnije upisani broj signature. Fotokopije ovih dokumenata vlasništvo su Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

[6]Alauddin Ali, kod nas poznatiji pod pjesničkim imenom Sabit Užičanin, rođen je između 1650. i 1660. godine u Užicu. Nakon završetka nauka u rodnom Užicu nastavlja, zahvaljujući Sejdi-zade Mehmed-paši koji je uočio njegove sposobnosti, svoje obrazovanje u Carigradu. Poslije smrti svoga protektora prelazi u sudijsku službu. Najprije je postavljen za kadiju Čorlua, zatim Burgasa i Janje, a kasnije prihvati položaj muftije u Tekfurdagu. Sa ovog visokog položaja ponovo se vraća profesorskom pozivu, koji mu je, po svemu sudeći, bio veoma drag. Godine 1700. postavljen je za vrhovnog kadiju u Sarajevu, 1704. premješten je u Konju, a 1707. u Dijaribekr, u istom zvanju. Umro je 1712. g. u Istanbulu i pokopan iza Topkapije, blizu Maltepe (up. Dr Safet beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912, str. 127—129).

[7]Ova arhivska građa pored granica bosanskog pašaluka prema Austriji sadrži i dogovor o skelama i putovima, instrukcije za postupak sa podanicima, zatim tekstove mirovnih ugovora sa Austrijom, Venecijom, Poljskom i Rusijom. Naslov ovog rukopisa, u prijevodu, glasi: »Hududnama bosanskog vilajeta u vrijeme namjesnika bosanskog ejaleta Halil-paše. Godine 1110«. Oko ovog naslova ispisanog u vidu istostraničnog trokuta čija je osnovica gore, istom rukom napisano s desne strane stoji: »U vrijeme sultana Mustafe-hana II, sina sultana Mehmed-hana IV. Rođen 1704. godine; stupio na prijesto 1106. godine; abdicirao i preminuo 1115. godine; vladao 8 godina; živio 40 godina, 9 mjeseci i 7 dana«, a s lijeve strane: »Spomenuti paša pokopan je u Banjoj Luci i ima mauzolej«. Ovaj primjerak označen je kraticom S.

[8]DM — F. IX, P. 2. 1. 2/104—2/114.

[9]DM — F. IX, P. 2. 1. 2/115—2/127.

[10]Ovdje na prvom mjestu dolaze topografske sekcije Vojno-geografskog instituta Austro-Ugarske Monarhije (1 :75.000), zatim sekcije Vojnogeografskog instituta Kraljevine Jugoslavije (1 : 100.000), sekcije Geografskog instituta JA (1 :200.000) kao i sekcije raznih izdavača 1 :50.000.

[11]Objašnjavajući uređenje međa po Karlovačkom i Požarevačkom miru, Srkulj je u napomenama iznio razlike u pisanju naziva toponima iz tekstova na talijanskom jeziku i tekstova na latinskom i njemačkom sa kojima je on vršio upoređivanje. U ovom radu unesene su i te razlike u svakom slučaju gdje je to, po našoj ocjeni, imalo svoje opravdanje.

[12]Tarih-i Rašid-efendi, Istanbul, 1252, tom I, p. 242 a, i dalje — za ugovor o miru sa Austrijom, odnosno 246 b, i dalje — za ugovor o miru sa Mletačkom Republikom.

[13]Devletlerarasi Hukuku ve sipasi Tarih Metinleri, Ankara, 1953, tom I, p. p. 27—35. Ugovor o miru sa Venecijom Erim nije uopšte donio.

[14]Feldziige gegen die Tiirken 1697—1698 und der karlo-voitzer Friede 1699, Wien, 1876, p. p. 301—321.