Četrdeset godina je proživio tiho, mirno.
Tražio je bit istine i smisao mnogo čega.
Nikad nikog svojom riječju ili djelom nije dirn’o
Čast, istinu i poštenje volio je iznad svega.

Četrdeset godina je promatrao život Mekke.
Budnim okom pratio je njene vjerske običaje.
Ali nikad ne doživi, ne osjeti slasti neke
Kakvu zdrava vjera zdravom u obilju umu daje.

Godinama On razmišlja u tišini i samoći:
O mjesecu i o suncu, o bezbroju zvijezda s neba,
O životu i o smrti, o izmjeni dana, noći.
U tišini Hira brda, nekad i bez kore hljeba.

Godinama On razmišlja i u duši nema mira
I čudi se: kako mogu bistri Arapi da slave
Oko Kja’be i kod kuće bezbroj kipa i kumira
Koje sebi od kamena i od zemlje sami prave!

Godinama On razmišlja i dušom se svojom divi
Harmoniju u beskraju i Vremena i Prostora.
Čudni zakon vječne kretnje govori mu da sve živi
A sve živo i neživo – tvorca svoga imat’ mora.

Godinama On razmišlja. Stalno pita: zašto kako?
Godinama nešto čudno Njegov um i dušu pati
Pitanja je bilo mnogo, postavlj’o je nova lahko
A odgovor ni na jedno ne zna nit’ je mog’o znati.

Šta je čovjek? Šta je duša? Zašto život, umiranje?
Zašto mjesec, sunce, zvijezde? Čemu svjetlost? Čemu tama?
Šta je Vrijeme? Šta je Prostor? Staje prava vjera, znanje?
I pitanja drugih mnogo Njemu lebdi na usnama.

U visoko, umno čelo već se bore uklesale.
Dušom traži i osjeća bit istine – uzrok svemu.
Žarko žudi da ostvari još nejasne ideale
Kad li jednog sretnog dana – na Hirau – blago Njemu!

Sjajno Svjetlo siđe s neba i svom snagom pred Njim planu
Obasja Mu Hira, Mekku! Obasja Mu čitav Svemir.
A Muhammed sav zanesen osjeti da nešto svanu.
Cijelo biće obuze Mu ushićenje, sreća, nemir.

A to svjetlo stoji, blista. To očima svojim gleda.
Pomiješa se san i java. Vrijeme kao da ne teče.
Zahvata Ga strah i nemoć. On se iz sve snage ne da.
A mubarak Svjetlo glasno, razgovjetno "Ikre’!" reče.

Dah Mu stade. Strepi. Drhti. Srcem pravu riječ traži.
"Ja ne znam da učim" reče. Ali ono svjetlo časno
Glasom što se vječno pamti, koji plijeni, krijepi, snaži
Izgovori Prvog Vahja prve riječi toplo, jasno:

"Uči! Sa Imenom Rabba Tvoga što je sve stvorio!
Stvorio je On čovjeka, iz jedne ga kapce dao!
Uči! On je Plemeniti. Čovjeka je naučio
Peru, pismu i ostalom što nikada nije znao!”

Visoko Mu čelo bljesnu. Duša upi mis’o svetu.
Sve što god bi – istina je! Sumnji nema, nema mjesta!
Objava je to Božija – preko Njega – svem svijetu!
Po saznanju ovom odmah onog časnog Svjetla nesta.

Opet je sam. Opet Hira, Mekka i sve k’o i prije
Ali duša Njegova je puna sreće, puna straha.
Tada kliknu: Lat i Menat, Hubal, Uzza ništa nije!
Nema vjere, rode ljudski, izvan vjere u Allaha!

Negdje zatim vidimo Ga kako Mekkom kući hita.
U duši Mu stalno živi ona slika uznosita.
Sve što god bi na Hirau i sad vidi i sad čuje
Ona slika i sada Mu cijelo biće omamljuje.

K’o da Mu je još nemoćna da sve shvati duša čista
"Ikre’ bismi Rabbik!" mis’o punom snagom smisla blista.
Osjeća se zarobljenim moćnom snagom Misli ove
Kojom Mu se naređuje da u Božju vjeru zove.

Kada stiže svojoj kući i vidje Hadidžu svoju
"Pokrite me! Pokrite me”! reče Resul savu znoju.
A Hadidža uplašena sa suzama u očima
Odvede Ga do postelje i umota čaršafima.

Tu, u gnijezdu doma svoga Muhammed sin Abdullaha
Opet začu glas Džibrila poslatoga od Allaha:
"Diži se, o Umotani! Opominji! Boga slavi!
Ruši sve što nije dobro! Čisto ruho na se stavi!"

Muhammed se opet trže. Duša Mu svim žarom plamti
I nastoji svaku riječ da upije, da zapamti.
A Hadidža samo strepi jer je znala da je bio
Od rođenja vazda krepak i uvijek zdrav i čio.

Muhammed joj sve ispriča. Tad Ga ova umna žena
Pogleda sa poštovanjem i reče sva ushićena:
"Blago Tebi, Muhammede, kad si Bogu tako mio!
Najvećom je čašću Tebe, Muhammede, počastio!

Njegove su to poruke. Šalje Ti ih po Džibrilu.
On je Tebe najavio u Tevratu i Indžilu.
Priznajem da nema osim Vječnoga Allaha boga!
I priznajem Tebe kao Poslanika Njegovoga!"

 

Ko se nada iza smrti u Džennetu vječnoj sreći
Nek se nada na Resula salavate donoseći